Nevini

Upravo su iscrpili sve teme kada zazvoni Mattov mobitel. On pogleda tko zove. Na ekranu je pisalo: “Broj nepoznat”. Matt prisloni prijamnik na uho.

“Halo?”

“Hej.” Neki je muškarac šaptao. “Pogodi što upravo radim s tvojom ženom?”

Što ti doista znaš o Oliviji? Mislim, o njezinoj prošlosti?”

“Znam sve - odakle je, gdje je išla u školu...”

“A o njezinoj obitelji?”

“Majka ju je napustila kad je bila vrlo mala. Otac joj je umro kad je imala dvadeset i jednu godinu.”

“Ima li braće ili sestara?”

“Nema.”

“Znači otac ju je sam podizao?”

“U biti da. Pa?” Cingle nastavi. “Gdje je odrasla?”

“U Northwaysu, u Virginiji.”

Cingle to zapiše. “Tamo je išla na koledž, zar ne?” Matt kimne. “Pohađala je sveučilište Virginija.”

“Što još?”

“Kako to misliš, što još? A što bi još moglo biti? Osam godina radi za DataBetter i partneri. Najdraža joj je boja plava. Ima zelene oči. Čita više od bilo kojeg ljudskog bića koje poznajem. Priznaje da voli sladunjave Hallmark filmove. Znam da će ti od ovoga možda pozliti, ali kad se probudim i Olivia je pokraj mene, ja znam, znam da na svijetu nema sretnijeg čovjeka od mene.

Broj koji ste tražili registriran je na ime Marsha Hunter, Darby Terrace 38, Livingston, New Jersey.”

Majka Katherine je proučavala prvu stranicu, liznula prst, okrenula sljedeću. Kemijskom nešto zaokruži.

“Evo ovaj.”

Ona vrati papir Loren. Pozivni je broj bio 973. Znači negdje u New Jerseyju, otprilike pedesetak kilometara od mjesta na kojemu su se nalazile. Broj je nazvan prije tri tjedna. Poziv je trajao šest minuta. Vjerojatno ništa važno.

Na ormariću, iza stola majke Katherine, Loren primijeti kompjuter. Bilo je neobično zamisliti nadstojnicu kako surfa mrežom, ali čini se da je u današnje doba sve bilo moguće.

“Smijem li se poslužiti vašim kompjuterom?” upita Loren. “Naravno.”

Loren pokuša jednostavno pretraživanje broja putem Googlea. Ništa. “Pokušavaš li pronaći kome pripada taj broj?” upita majka Katherine. “Da.”

“Po podacima koje Verizon daje na svojoj internetskoj stranici taj broj nije registriran.”

Loren je pogleda. “Već ste pokušali?”

“Pregledala sam sve brojeve.”

“Ah, tako”, reče Loren.

“Samo kako bih se uvjerila da nismo ništa previdjeli.”

“Vrlo ste temeljiti.”

Majka Katherine kimne visoko podignute glave. “Pretpostavljam da možeš ući u trag brojevima koji nisu prijavljeni.”

“Mogu.”

“Želiš li sada vidjeti sobu sestre Mary Rose?”

“Da.”

Soba je bila upravo onakva kakvu ste mogli očekivati - malena, golih bijelih neravnih betonskih zidova, veliki križ iznad uske postelje, jedan prozor. Kao u spavaonici. Prostorija je imala toplinu i individualnost jeftine motelske sobe. U njoj nije bilo ničeg osobnog, ničeg što bi govorilo o ženi koja je tu živjela, kao da je to i bio cilj sestre Mary Rose.

“Za otprilike sat vremena stižu tehničari krim odjela”, reče Loren. “Tražit će otiske, dlake i slično.”

Majka Katherine polako podigne ruku do usana. “Znači onda i ti misliš da je ona...?”

“Nemojte naprečac zaključivati, dobro?”

Kada je vidio dvije fotografije - klasičnu sprijeda i iz profila - gotovo je uzviknuo. Rukama se grčevito primio za stol. Osjećao se kao da pada.

“Znači, prepoznaješ ga?” upita Cingle.

Prepoznao ga je. Isti onaj podrugljivi osmijeh. Ista modrocrna kosa. Charles Talley je bio muškarac čiji je lik vidio na svojemu mobitelu.

To je sve što njemu predstavlja ta mlada žena. Seks. Rasterećenje. Fizičku potrebu.”

“Zar vam to ne smeta?”

“Ne radi se o meni.” Matt ne reče ništa.

“Kada malo razmisliš o tome, vrlo je jednostavno: Clarku je potrebno nešto što meni uopće nije u interesu da mu pružim. Stoga to pokušava pronaći na drugome mjestu.” Sonya primijeti izraz njegova lica. Ona uzdahne i stavi ruke na bedra. “Dat ću ti primjer. Da Clark recimo voli poker, a ja ga ne želim igrati...”

“Ma dajte, Sonya, to nije isto.”

“Nije li?”

“Seks i poker?”

“Dobro, u redu, ostanimo kod tjelesnih ugoda. Profesionalna masaža. Svakoga tjedna Clarka u klubu masira maser po imenu Gary...”

“Ni to nije isto.”

“Ali zar ne vidiš? Isto je. Seks s tom djevojkom nema veze s prisnošću. To je samo fizički čin, poput masaže leđa ili rukovanja. Zašto bi mi onda to trebalo smetati?”

Sonya ga pogleda očekujući njegov odgovor.

“Ja se s time ne bih složio”, reče Matt.

Na njezinim je usnama bio blagi osmijeh. Sonya je voljela intelektualne igrice. Voljela je izazov. Pitao se misli li ona doista to što govori ili ga samo iskušava.

“I, što ćeš poduzeti?” upita ona. “Olivia se sutra vraća kući.”

“Misliš li da ćeš moći pričekati do tada?”

“Pokušat ću.”

Nije skidala pogled s njega. “Što?” upita on.

“Ne možemo pobjeći od te teme, zar ne? Mislila sam...” Ona zastane. “Što ste mislili?”

Pogledi im se sretnu. “Znam da je to grozan klišej, ali sve mi se činilo poput noćne more. Vijesti o Stephenu. Suđenje. Stalno sam čekala da se probudim i saznam kako se radi o okrutnoj šali i da je sve u redu.”

I on se jednako osjećao. Kao da je zarobljen u lošemu snu čekao da dođe do vrhunca radnje u Skrivenoj kameri kada će se pojaviti Stephen neozlijeđen i nasmijan.

“Ali sad se sve u životu čini obrnutim, nije li tako, Matt?”

On kimne.

“Umjesto da vjeruješ kako je sve loše što ti se događa noćna mora iz koje ćeš se probuditi,” nastavi ona, “ti misliš kako je dobro samo privid. A to je upravo učinio poziv koji si primio. Probudio te iz dobrog sna.”

On nije mogao govoriti.

“Znam da se nikada neću moći pomiriti s onim što se dogodilo”, reče Sonya McGrath. “To je jednostavno nemoguće. Ali mislila sam... nadala sam se da bi ti možda mogao.”

Matt je čekao da ona još nešto kaže, ali ona nije. Iznenada je ustala kao da je previše rekla.

Zajedno su se uputili prema izlazu. Sonya ga poljubi u obraz i njihov je zagrljaj ovoga puta trajao dulje nego obično.

Toj je ženi, Sonyji McGrath, govorio stvari koje se nije usudio nikome reći. Nikad joj nije lagao, nikad nije izmišljao ili uljepšavao stvari.

Kada je završio, Sonya ga upita: “Misliš li da Olivia ima ljubavnika?”

“Dokazi su prilično jasni.”

“Ali?”

“Ali naučio sam da dokazi rijetko objašnjavaju cjelokupnu situaciju.” Sonya kimne. “Trebao bi je ponovno nazvati”, reče ona.

“Već jesam.” ,

“Pokušaj je nazvati u hotel.”

“Jesam.”

“Nije je bilo?”

“Čak nije ni prijavljena.”

“U Bostonu postoje dva Ritz-Carltona.”

“Nazvao sam oba.”

“Ah.” Ona se nasloni i stavi ruku na bradu. “I tako, sad znaš da ti Olivia nešto taji.”

“Da.”

Sonya se zamisli. Nikad nije upoznala Oliviju, ali je znala o Mattovu odnosu s njom više od bilo koga. Izgledala je zabrinuto. “Što je?” upita on. “Samo pokušavam naći uvjerljivi razlog za njezino ponašanje.”

“I?”

“Nisam ništa smislila.” Ona slegne ramenima i otpije gutljaj kave. “Tvoja veza s Olivijom mi se uvijek činila neobičnom.”

“Zašto?”

“Zato što ste se ponovno našli deset godina nakon što ste zajedno proveli noć.”

“Da, proveli smo zajedno noć, ali nije bilo seksa.”

“Možda je u tome stvar.”

“Ne shvaćam vas.”

“Da je bilo seksa, možda bi nestalo čarolije. Ljudi tvrde kako je vođenje ljubavi najintimnija stvar na svijetu. U zbilji je najvjerojatnije suprotno.” On je čekao.

“Kakva neobična slučajnost.”

“Zašto?”

“Clark ima ljubavnicu.”

Matt je nije pitao je li sigurna i kako je saznala. Jednostavno reče: “Žao mi je.”

“Nije ono što misliš.” On je šutio.

“Nema veze s onim što se dogodilo našemu sinu.” Matt pokuša kimnuti. “Volimo krivnju za sve naše probleme svaljivati na Stephenovu smrt. On je postao naša život nije pošten izlika. Ali razlog za Clarkov preljub puno je jednostavniji.”

“A to je?”

“Napaljen je.”

Ona se nasmiješi. On joj pokuša uzvratiti.

“Oh, jesam li spomenula da je mlada? Djevojka s kojom Clark spava.”

“Ne.”

“Trideset i dvije su joj godine. Imamo kćer njezinih godina.”

“Žao mi je”, ponovi Matt.

“Ne mora ti biti žao. To je obrnuta strana onoga o čemu smo maloprije govorili. O intimnosti i seksu.”

“Kako to mislite?”

“Istina je da mene, poput mnogih žena mojih godina, seks pretjerano ne zanima. Znam, Cosmo i slični tvrde suprotno, one gluposti o tome kako muškarci dosežu seksualni vrhunac s devetnaest godina, a žene u tridesetima. Ali u stvarnosti muškarcima uvijek treba seks i točka. Za mene seks više nema nikakve veze s intimnošću

Sljedećeg je dana ponovno nazvala. “Želim ti ispričati o mojemu sinu”, rekla je bez uvoda.

I to je učinila.

Matt je sada o Stephenu McGrathu znao više negoli je doista želio znati. Za njega on više nije bio tek mladić koji se umiješao u tučnjavu, kamen na pruzi zbog kojega je život Matta Huntera sletio s tračnica. McGrath je imao dvije mlađe sestre koje su ga obožavale. Volio je svirati gitaru. Bio je pomalo hipi. To je, rekla je Sonya sa smiješkom, naslijedio od majke. Bio je dobar slušač, tako su barem govorili njegovi prijatelji. Kada su imali kakav problem, obraćali su se Stephenu. On nikada nije imao potrebu biti u centru pažnje. Bio je zadovoljan da se drži postrance. Smijao se tuđim šalama. Samo je jedanput u životu upao u nevolju - kada ga je policija uhvatila kako sa srednjoškolskim prijateljima pije iza školske zgrade - ali nikada nije sudjelovao u tučnjavama, čak ni kao dijete, činilo se kao da se smrtno plaši fizičkog nasilja.

Tijekom tog telefonskog razgovora Sonya ga je upitala: “Znaš li da Stephen nije poznavao nijednog od tih mladića koji su sudjelovali u tučnjavi?”

“Znam.”

Ona je tada počela plakati. “Pa zašto se onda umiješao?”

“Ne znam.”

Prvi su se put sreli upravo tu u muzeju Newarka prije tri godine. Popili su kavu i jedva progovorili koju riječ. Nekoliko mjeseci kasnije ostali su na objedu. I tako im je ušlo u naviku da se svakog drugog četvrtka ujutro nalaze ispred Hoppera. Još se nije dogodilo da ijedno od njih propusti sastanak.

Isprva nisu nikome rekli. Sonyjin muž i kćeri nikada ne bi shvatili. Ni oni sami nisu shvaćali.

Matt nije mogao objasniti zašto su mu ti sastanci toliko važni. Većina bi zaključila kako to radi uglavnom iz osjećaja krivnje, zbog nje, da se iskupi ili Bog zna zašto. Ali uopće se nije radilo o tome.

Ta dva sata - toliko su trajali njihovi sastanci - Matt se osjećao neobično slobodnim jer je dopuštao da na površinu iziđe sva njegova bol, svi osjećaji. On nije znao što ona ima od tih sastanaka, ali pretpostavljao je da se radi o nečemu sličnom. Razgovarali su o toj noći.

Razgovarali su o svojim životima. Razgovarali su o svojim nesigurnim koracima, osjećaju kako bi tlo svakoga časa moglo pod njima popustiti. Sonya mu nikada nije rekla: “Opraštam ti.”

Nikada nije rekla da nije on kriv, da je to bila nesreća, da je odslužio svoju kaznu.

Zvala se Sonya McGrath. Bila je to majka Stephena McGratha, mladića kojega je Matt ubio.

Sonya je uvijek čekala ispred Hoppera. Slika se zvala Dvorana Sheridan. Prikazom kinodvorane umjetnik je uspio dočarati čisti očaj i tugu. Nevjerojatno. Bilo je poznatih slika koje su prikazivale ratna razaranja, smrt, uništenje, ali u toj naizgled jednostavnoj Hopperovoj slici bilo je nečega. Prikaz gotovo pustoga balkona na njih je oboje djelovao kao nijedna druga slika.

Sonya McGrath je čula da on prilazi, ali je nastavila gledati sliku. Matt prode pokraj Stana, čuvara koji je četvrtkom prijepodne uvijek radio na tome katu. Kimnuli su jedan drugome i kratko se nasmiješili. Matt se pitao što Stan misli o tim njegovim tihim sastancima sa zgodnom starijom ženom.

Matt stane pokraj nje i zagleda se u Hoppera. Slika je bila poput neobična zrcala. Matt je sebe i Sonyju doživljavao kao dvije izolirane figure - on Hopperov razvođač publike u kinu, ona usamljena gledateljica. Dugo nisu progovorili. Matt krajičkom oka pogleda profil Sonyje McGrath. Jednom je vidio njezinu fotografiju u novinama u nedjeljnom izdanju New York Timesa, u rubrici o stilu. Sonya McGrath je bila pripadnica otmjenih krugova. Na fotografiji je imala očaravajuće blistav osmijeh. On nikada nije uživo vidio takav osmijeh - zapravo, pitao se postoji li uopće osim na filmu.

“Ne izgledaš najbolje”, reče Sonya.

Nije gledala u njega - koliko se njemu činilo nije nijednom pogledala u njegovu smjeru - ali on svejedno kimne. Sonya se okrene prema njemu. Njihovo je druženje - premda izraz 'druženje' nije najbolje objašnjavao njihovu vezu - počelo nekoliko godina nakon što je Matt izišao iz zatvora. Zazvonio bi telefon, on bi se javio, ali s druge strane linije je bio muk. Ne bi mu spustili slušalicu. Ne bi mu rekli ni riječi. Mattu se činilo da možda čuje disanje, ali uglavnom je bila potpuna tišina.

Matt je nekako znao tko je na vezi.

Kada ga je nazvala peti put, Matt je nekoliko puta duboko udahnuo prije negoli je skupio hrabrost da progovori. “Žao mi je”, rekao je.

Nastala je dugačka tišina. Zatim Sonya odgovori: “Ispričaj mi što se doista dogodilo.”

“Već jesam, na sudu.”

“Ispričaj mi ponovno. Sve.”

On je pokušao. Trebalo mu je puno vremena. Ona nije progovarala. Kada je završio, ona je spustila slušalicu.

“Matt?”

“Da.”

“Prije sam ti lagala.” On ne reče ništa.

“Nisam imala sastanak u školi.” On je čekao. “Na spoju sam.”

Budući da nije znao što da na to kaže, Matt izgovori uvijek pouzdano: “Aha.”

“Trebala sam ti prije reći.” Ona nastavi tiše. “Ovo čak nije prvi spoj.” On pogleda u bratove oči na hladnjaku. “Dobro.”

“Imam nekoga. Već gotovo dva mjeseca. Dječaci naravno ništa ne znaju.”

“Ne moraš mi objašnjavati.”

“Da, Matt, moram.” On to nije komentirao. “Matt?”

“Ovdje sam.”

“Bi li mogao prenoćiti kod nas?”

On zatvori oči. “Bih”, reče on. “Nema problema.”

“Vratit ću se kući prije negoli se dječaci probude.”

“Dobro.”

Čuo je kako ona šmrca. Plakala je. “Sve je u redu, Marsha.”

“Doista?”

“Da”, reče on. “Vidimo se ujutro.”

“Volim te, Matt.”

“I ja tebe.”

On prekine vezu. Bilo je dobro što Marsha izlazi. To je bilo veoma dobro. Ali pogled mu ponovno odluta na brata. Koliko god nepošteno i krivo bilo, nije si mogao pomoći a da ne pomisli kako nikad nije toliko snažno osjećao da mu nema brata.