sr
Livros
Borislav Pekić

Pisma iz tuđine

Pekićeva pisma koja su pred čitaocima pisac je lično tokom dve godine čitao preko Jugoslovenske sekcije BBC-ja pre ravno trideset godina. U njima su protagonisti dva imaginarna lika: Živorad, koji je oličavao Jugoslovene, i gospodin Džons, koji je predstavljao tipičnog Engleza. Teme za svoja pisma Pekiću i nije bilo teško da nađe u knjigama, novinama i događajima, bilo iz Londona i Beograda, bilo iz drugih evropskih zemalja i svetskih centara. Njegovo ogromno znanje iz raznih oblasti, od mitologije, preko filozofije i politike, do muzike i književnosti, kao i njegovo književno majstorstvo, učinili su da svaka tema, svako pojedino pismo i danas zvuči blisko i prepoznatljivo, a istovremeno iznenađuje svojom originalnošću i univerzalnom porukom.

Tri ciklusa pisama iz tuđine, sabranih u ovoj knjizi, pravi su esejistički biseri, prozne minijature koje još jednom potvrđuju Pekićevo suvereno vladanje svim književnim žanrovima.

„Bilo da se radi o karakteristikama vlasti, demokratiji ili korupciji, Pekićeva pisma su brevijar situacija i karaktera, kako naših tako i engleskih. To su pisma pričana i pisana za ljude koji žive u Jugoslaviji, kojima je pisac želeo da pomogne da shvate i svet i vreme u kome žive, istovremeno opisujući i Engleze i Englesku. Univerzalnost njegovog tretiranja događaja i situacija vidi se iz svakog pisma, a njih je Pekić uočio i na duhovit način prikazao ne štedeći ni sebe ni druge.“ Iz Pogovora Ljiljane Pekić
519 páginas impressas
Publicação original
2004
Editora
Laguna
Já leu? O que achou?
👍👎

Citações

  • Матеј Армушfez uma citaçãoanteontem
    U izvesnim modernim državama, međutim, koje su po prirodi svoje izuzetnosti autarkične, samodovoljne, nacionalna je hrana ekskluzivno domaća i neprijatelji za proždiranje i državno snaženje nalaze se uglavnom među vlastitim građanima, te se smatra da je država jača ukoliko više od svog stanovništva uspeva da svari.
  • Матеј Армушfez uma citaçãoanteontem
    I kod zajednice i kod jedinke manir je način ponašanja, ustaljena forma odnosa koja obeležava stepen civilizacije. Ukoliko je on viši, maniri su očigledniji i presudniji za njeno skladno funkcionisanje. A istorija poznaje i one civilizacije koje su se na svom vrhuncu, obično pre pada, pretvorile u tako savršene forme da u njima osim manira ničeg više i nije bilo. Time neće da se kaže kako su varvarske zajednice bez manira, ustaljenog odnosa među svojim pripadnicima, ali činjenica da su ljudožderi jeli samo neprijatelje, a ne i saplemenike – kao što biva u nekim modernim državama – nije nikakav manir. Rasni je to instinkt održanja. Težnja svakog plemena je da bude sve jače da bi sve više neprijatelja svarilo, i da što više neprijatelja svari da bi bilo što jače.
  • Матеј Армушfez uma citaçãoanteontem
    Rima odavno više nema, no rimska izreka: „Neka se pravda vrši, makar svet propao“, još važi. U civilizaciji u kojoj je ljudski život sve komplikovaniji, ograničeniji i ugroženiji, a čovekova prava sve uslovljenija okolnostima nad kojima se nema moći, važi ona više nego ikad. Jer, svako u svom srcu zna da će svet propasti samo ako se pravda ne vrši.

    Pravda kada je u pitanju većina, ali i pravda za manjinu; pravda za sve zajedno, ali i pravda za svakog pojedinačno; pravda za one što su u pravu, kao i za one koji nisu. Pravda kao univerzalno pravo.

Nas estantes

fb2epub
Arraste e solte seus arquivos (não mais do que 5 por vez)