Muškarci koji mrze žene

Zadnjeg tjedna u veljači Lisbeth Salander bila je vlastiti klijent, s odvjetnikom Nilsom Erikom Bjurmanom, rođenim 1950., kao prioritetnim specijalnim projektom. Radila je otprilike šesnaest sati dnevno i napravila najdetaljniju istragu osobe u svom životu. Iskoristila je sve arhive i javne dokumente do kojih je mogla doći. Istražila je njegov najbliži krug rođaka i prijatelja. Pregledala je njegove financije i detaljno zapisala njegovu karijeru i poslove. Rezultat je bio obeshrabrujući.

Bio je pravnik, član Udruge odvjetnika i autor jedne respekta-bilno duge, ali i iznimno dosadne disertacije iz trgovačkog prava. Reputacija mu je bila neokaljana. Odvjetnika Bjurmana nitko nikada nije ni za što optužio. Samo je jednom prilikom prijavljen Udruzi odvjetnika pod optužbom da je bio posrednik u prodaji stanova na crno prije nekih deset godina, ali je dokazao svoju nevinost, pa je optužba odbačena. Financije su mu bile u redu; odvjetnik Bjurman bio je bogat, vrijedio je barem deset milijuna kruna. Plaćao je više poreza nego što je bilo potrebno, bio član Greenpeacea i Amnestyja i donirao novac Fondaciji za bolesti srca i pluća. Rijetko se pojavljivao u medijima, ali je nekoliko puta potpisao javne peticije za političke zatvorenike u Trećem svijetu. Stanovao je u peterosobnom stanu u Ulici Upplandsgatan, pokraj Odenplana, i bio tajnik udruge stanara. Bio je razveden i nije imao djece.

Iako je dobro znala što je Služba za pomoć ženama, nikada joj nije palo na pamet da im se obrati. Ta je služba bila namijenjena žrtvama, a ona se nikada nije smatrala žrtvom. Dakle, preostala je jedna opcija, a to je da učini ono što je uvijek činila - uzme stvar u svoje ruke i sama riješi svoje probleme. To je definitivno dolazilo u obzir.

A odvjetniku Bjurmanu loše se pisalo.

Seksualni život Lisbeth Salander nije bio tako skroman kako je to dala naslutiti odvjetniku Bjurmanu. Ali do seksa je uvijek (ili barem vrlo često) dolazilo pod njezinim uvjetima i na njenu inicijativu. Pažljivo pobrojeno, imala je pedeset partnera otkako je navršila petnaest godina. To bi se moglo preračunati u pet partnera godišnje, što je skroz OK za curu koja je single i koja je s godinama počela gledati na seks kao zabavnu razbibrigu.

Većinu tih slučajnih partnera imala je u razdoblju od dvije godine. To je bilo za vrijeme onih kaotičnih godina kada je prestala biti tinejdžerica i kada je trebala postati punoljetna i radno sposobna. Postojalo je vrijeme kada je Lisbeth Salander stajala na raskrižju i nije imala kontrolu nad svojim životom, i kada je njena budućnost mogla preuzeti oblik još jedne serije bilježaka u zdravstvenom kartonu o drogama, alkoholu i brizi u raznim institucijama. Otkako je napunila dvadesetu i počela raditi za Milton Security, stvarno se smirila i, po svom mišljenju, preuzela kontrolu nad svojim životom. Više se nije osjećala dužnom biti nekome na raspolaganju zato što ju je počastio s tri piva u pivnici i nije se osjećala nimalo ispunjenom time što bi otišla doma s nekim pijancem kojemu nije znala ni imena. Zadnje je godine imala samo jednoga redovitog seksualnog partnera i teško da bi je se moglo opisati kao promiskuitetnu, kao što su tvrdile bilješke u njezinu kartonu iz kasnih tinejdžerskih godina.

Seks je nakon toga uvijek bio rezerviran za nekoga iz te difuzne skupine prijatelja, čiji ustvari nije bila član, ali gdje su je prihvaćali zato što je poznavala Cillu Noren. Upoznala je Cillu na kraju puberteta, kada je na uporno inzistiranje Holgera Palmgrena pokušala završiti osnovnu školu i krenula u Komvux na dodatne satove. Cilla je imala kosu boje šljive s crnim pramenovima, crne kožnate hlače, alkicu u nosu i isto onoliko nitni na remenu kao i Lisbeth. Sumnjičavo su buljile jedna u drugu za vrijeme prvog sata.

Iz nekog razloga koji Lisbeth nije uspjela shvatiti, počele su se družiti. Lisbeth nije bila osoba s kojom je lako biti prijatelj, a pogotovo ne kad je bila tih godina, ali Cilla je ignorirala njenu tišinu i odvukla je u pivnicu.

Ja sam imala problema sa svojim tatom, pretpostavljam da znaš da je on potpuno lud. Moja sestra Anita imala je istih problema, kao i Alexander, moj bratić. Bilo je teško biti mlad u obitelji Vanger.”

“Što se dogodilo s tvojom sestrom?”

“Anita živi u Londonu. Otišla je tamo sedamdesetih godina kako bi radila za jednu švedsku putničku agenciju i ostala. Udala se za nekog tipa kojega nikada nije upoznala s obitelji, ali od njega se rastala. Danas je jedna od pomoćnih direktora u British Airwaysu. Dobro se slažemo, ali se vrlo rijetko čujemo, a viđamo se samo svake druge godine ili tako nešto. Ona nikada ne dolazi u Hedestad.”

“Zašto ne?”

“Naš tata je lud. Je li to dovoljno objašnjenje?“

„Ali ti si ostala ovdje.“

„Ja i Briger, moj brat.“

„Političar.”

“Šališ se? Birger je stariji od Anite i mene. Nikada nismo bili osobito bliski. U vlastitim očima on je neopisivo važan političar koji ima budućnost u švedskom parlamentu, a možda i ministarsko mjesto ako konzervativci pobjede. Ustvari je samo osrednji općinski savjetnik u totalnoj provinciji, što je vjerojatno najviša, ali i završna točka njegove karijere.”

“Ono što me fascinira kod obitelji Vanger jest kako svi imaju tako loše mišljenje jedni o drugima.”

“To nije baš u potpunosti istina. Ja jako volim Martina i Henrika. I uvijek sam se dobro slagala sa svojom sestrom, iako se prerijetko viđamo. Prezirem Isabellu, nemam mnogo posla s Alexanderom. A s ocem ne pričam. Znači, situacija u obitelji otprilike pola-pola.

Birger je… hmm, više uobraženi nespretnjaković nego loš čovjek. Ali razumijem što hoćeš reći. Gledaj to ovako: kad je čovjek član obitelji Vanger, vrlo rano nauči jasno izražavati svoje mišljenje. Mi govorimo ono što mislimo.”

“Da, primijetio sam da prelazite ravno na stvar.” Mikael je ispružio ruku i dodirnuo joj dojku. “Bio sam ovdje samo petnaest minuta kad si me napala.”

“Iskreno rečeno, razmišljala sam kakav si u krevetu od prvog puta kada sam te vidjela, pa mi se činilo sasvim ispravno i isprobati.”

Nemam pojma što se Harriet rojilo po glavi. Naravno, pitaš me za zadnju godinu. Jednog bi dana bila religiozna luđakinja. Drugog bi se dana našminkala kao kurva i otišla u školu u najužoj majici koju je imala. Ne trebaš biti psiholog kako bi shvatio da je bila duboko nesretna. Ali, kao što sam rekla, ja nisam bila ovdje i čula sam samo govorkanja.”

“A što je uzrok njenih problema?”

“Gottfried i Isabella, naravno. Njihov je brak bio totalno lud. Ili su pili ili su se tukli. Ne fizički - Gottfried nije bio za tuču, a i mislim da se možda i bojao Isabelle. Negdje početkom šezdesetih godina praktički se iselio i živio u svojoj kolibi skroz tamo na otoku, kamo Isabella nikada nije odlazila. Bilo je razdoblja kada bi se pojavio u selu i izgledao kao skitnica. A onda bi se otrijeznio i ponovno se pristojno odijevao i pokušao raditi.”

“Zar nitko nije htio pomoći Harriet?”

“Henrik, naravno. Pa na kraju se i preselila k njemu. Ali ne zaboravi da je on bio zauzet igranjem uloge velikog industrijalca. Najčešće je bio negdje na putu i nije imao mnogo vremena biti s Harriet i Martinom. Ja sam mnogo toga propustila jer sam prvo živjela u Uppsali, a onda u Stockholmu, a ni sama nisam imala neko lagano djetinjstvo s Haraldom kao tatom, u to možeš biti siguran. Ali poslije sam shvatila da je problem bio u tome što se Harriet nikome nije povjeravala. Naprotiv, pokušavala je glumiti da je sve u redu i praviti se da su sretna obitelj.”

“Poricanje.”

“Naravno. Ali promijenila se kad joj se otac utopio. Onda se više nije mogla praviti da je sve u redu. Sve do tog trenutka bila je… ne znam kako da to objasnim, iznimno nadarena i prerano sazrela, ali ipak vrlo normalna tinejdžerica. Posljednje je godine još uvijek bila bistra i inteligentna, imala je sve petice i to, ali kao da nije imala duše.“

„Kako se utopio njezin otac?”

“Gottfried? Na najobičniji mogući način. Pao je iz čamca malo dalje od kolibe. Šlic mu je bio raskopčan i imao je ekstremno visok broj promila alkohola u krvi, pa možeš pretpostaviti kako je to bilo. Martin ga je pronašao.”

“To nisam znao.”

“Smiješno je to. Martin se razvio u stvarno dobru osobu. Da si me pitao prije trideset i pet godina, rekla bih ti da je on taj u obitelji koji treba psihologa.”

“Zašto?”

“Harriet nije bila jedina koja je loše prošla u cijeloj toj situaciji. Martin je mnogo godina bio tako šutljiv i zatvoren da bi se to gotovo moglo opisati kao strah od ljudi.

Kasnije te noći, kada su Cecilia Vanger i Mikael mirno ležali nogama obgrlivši jedno drugo i dok su Cecilijine grudi bile prislonjene na Mikaelovo tijelo, podigla je glavu i pogledala ga.

“Hvala. Već dugo nisam vodila ljubav. Ti si skroz dobar u krevetu.”

Mikael se nasmiješio. Laskanje o seksu uvijek je bilo djetinjasto zadovoljavajuće.

“Bilo mi je lijepo”, rekao je Mikael. “Bilo je neočekivano, ali zabavno.“

„Ja sam za to da to ponovimo”, rekla je Cecilia Vanger. “Ako hoćeš.” Mikael ju je gledao.

“Ne želiš valjda reći da hoćeš ljubavnika?”

“Povremenog ljubavnika”, rekla je Cecilia Vanger. “Ali hoću da odeš kući prije nego što zaspiš. Ne želim se probuditi ujutro, a da si ti tu prije nego što dovedem u red mišiće i lice. A i bilo bi dobro kada ne bi cijelom selu ispričao da smo zajedno.”

“Neću”, rekao je Mikael.

“Prije svega ne želim da Isabella sazna za to. Ona je takva svinja.”

“I tvoja prva susjeda… upoznao sam je.“

„Da, ali srećom, ona ne vidi moja ulazna vrata iz svoje kuće. Mikael, molim te, budi diskretan.“

„Bit ću diskretan.“

„Hvala. Piješ li?“

„Ponekad.”

“Meni se pije nešto voćno s džinom. Jesi za?“

„Može.”

Zamotala se u plahtu i nestala u prizemlju. Mikael je iskoristio priliku da ode u kupaonicu i opere se. Stajao je gol i promatrao njenu policu s knjigama kada se vratila s vrčem hladne vode i dva džina s limetom. Nazdravili su.

“Zašto si došao ovamo?” pitala je.

“Nemam razlog. Samo sam…”

“Sjedio si kod kuće i čitao Henrikovu istragu. A onda si došao ovamo. Ĉovjek ne mora biti osobito pametan da shvati o čemu si razmišljao.”

“Jesi li pročitala istragu?”

“Dijelove. Od dvadesete godine neprestano živim s njom. Ne možeš se družiti s Henrikom a da te ne pogodi zagonetka Harriet.”

“Ali to je fascinantan problem. Mislim, to je kao misterij zaključane sobe primijenjen na cijeli otok. A ništa u istrazi ne prati normalnu logiku. Sva su pitanja ostala neodgovorena, svaki je trag vodio u slijepu ulicu.“

„Da, ljudi postanu opsjednuti takvim stvarima.“

„Ti si bila na otoku toga dana.”

“Da. Bila sam ovdje i doživjela cijelu histeriju. Tada sam zapravo živjela u Stockholmu i studirala. Da sam barem ostala kod kuće taj vikend.”

“Kakva je ona ustvari bila? Ĉini se kao da su je ljudi sasvim različito doživljavali.”

“Je li ovo samo privatno pitanje ili…?“

„Ovo je privatno pitanje.”

Ali, nije bilo ni govora o tome da će se odvjetnik Bjurman izvući nekažnjeno nakon što ju je prisilio da mu popuši. Lisbeth Salander nikada nije zaboravljala nepravdu, a po prirodi je bila sve samo ne osoba koja oprašta.

Zakon o skrbništvu pak govori da se skrbništvo treba prilagoditi svakom pojedinom slučaju. Holger Palmgren je to protumačio tako da se Lisbeth Salander sama smjela brinuti o svom novcu i svom životu. Do najmanjeg je detalja ispunio zahtjeve službe i pisao mjesečne izvještaje i godišnju reviziju, ali, osim toga, tretirao je Lisbeth Salander kao najnormalniju mladu ženu i nije se miješao u njezin stil života ili njene prijatelje. Smatrao je da nije njegova stvar, a ni stvar društva, želi li mlada dama imati alkicu u nosu ili tetovažu na vratu. To pomalo neobično stajalište prema odluci suda bilo je razlog zašto su se tako dobro slagali.

Dok je Holger Palmgren bio njezin skrbnik, Lisbeth Salander nije razmišljala o svom pravnom statusu. Ali odvjetnik Nils Bjurman tumačio je Zakon o skrbništvu na posve drugi način.

Lisabeth Salander sigurno nije bila kao normalni ljudi. Poznavala je neke osnove pravnog sustava. Bilo je to područje o kojemu nikada nije imala potrebe više naučiti, a njeno povjerenje u moć policije praktički nije postojalo. Za nju je policija bila mutno definirana neprijateljska sila čija se praktična djelatnost tijekom godina svodila na to da je povremeno liši slobode ili da je ponizi. Posljednji put kada je imala nekog posla s policijom bilo je kada je jednog poslijepodneva u svibnju prošle godine hodala Gotgatanom na putu prema Milton Securityju i odjednom se našla oči u oči s policajcem sa šljemom i vizirom koji ju je bez ikakve provokacije s njene strane, opalio pendrekom po ramenu. Njena je spontana reakcija bila da odmah krene u nasilnički protunapad bocom Coca-Cole koju je držala u ruci. Srećom, policajac se okrenuo na peti i pobjegao prije nego što je stigla reagirati. Tek je kasnije saznala da je Reclaim the Street imao demonstracije malo dalje u toj ulici.

Pomisao da posjeti središnjicu tih ljudi u vizirima i prijavi Nilsa Bjurmana za seksualno iskorištavanje nije postojala u njezinu mozgu. A i što bi prijavila? Bjurman ju je uhvatio za grudi. Koji bi god policajac samo bacio pogled na nju, konstatirao bi da je to s tim njezinim minijaturnim cicama teško moguće, a ako i jest, da bi trebala biti skoro pa ponosna da je to netko uopće poželio. A ovo s pušenjem, tu je bila njena riječ protiv njegove, a obično su tuđe riječi više značile od njenih. Policija nije dolazila u obzir.

Trebam 10.000 za svoj kompjutor”, rekla je odjednom tihim glasom, kao da nastavlja onaj razgovor koji su vodili prije prekida.

Odvjetnik Bjurman podigao je obrve. Bezosjećajna kuja. Kvra-gu, pa ona je potpuno zaostala. Pružio joj je ček koji je napisao dok je bila u kupaonici. Ovo je bolje nego imati kurvu; plaćam je njenim vlastitim novcem. Nadmeno se nasmiješio. Lisbeth Salander uzela je ček i otišla.

Ti si sada odrasla žena, Lisbeth.”

Kimnula je.

“Dođi ovamo”, rekao je i ispružio ruku.

Lisbeth Salander je nekoliko sekundi držala pogled na nožu za pisma, a zatim ustala i prišla mu. Posljedice. Uzeo joj je ruku i pritisnuo je na svoje međunožje. Osjetila je njegovu erekciju kroz tamne hlače od gabardena.

“Ako budeš dobra prema meni, i ja ću biti dobar prema tebi”, rekao je.

Bila je ukočena kao štap kada je stavio drugu ruku oko njezina vrata i povukao je u klečeći položaj s licem ispred svoga međunožja.

“Ovo si već radila, zar ne?” rekao je dok je otvarao rasporak. Mirisao je kao da se maloprije oprao sapunom i vodom.

Lisbeth Salander okrenula je lice u stranu i pokušala ustati, ali on ju je čvrsto držao. Samo po snazi nije imala nikakve šanse protiv njega; imala je jedva 40 kg, a on 95. Uhvatio joj je glavu s obje ruke i okrenuo joj lice tako da su im se pogledi sreli.

“Ako budeš dobra prema meni, i ja ću biti dobar prema tebi”, ponovio je. “Ako se budeš bunila, strpat ću te u ludnicu do kraja života. Kako bi ti se to sviđalo?”

Nije odgovorila.

“Kako bi ti se to sviđalo?” ponovio je. Odmahnula je glavom.

Pričekao je da spusti pogled u gesti, kako je on to protumačio, podčinjenosti. A onda ju je privukao bliže. Lisbeth Salander je otvorila usnice i uzela ga u usta. Cijelo ju je vrijeme držao za vrat i divljački je gurao prema sebi. Za vrijeme tih deset minuta stalno joj se činilo da će povraćati. Kada je konačno svršio, držao ju je tako čvrsto da je jedva mogla disati.

Pustio ju je da se opere u maloj kupaonici ispred njegova ureda. Lisbeth Salander drhtala je cijelim tijelom dok je prala lice i pokušavala trljanjem odstraniti mrlje sa svoje majice. Pojela je malo njegove paste za zube kako bi se riješila okusa u ustima. Kada je ponovno ušla u njegov ured, on je bezbrižno sjedio za stolom i listao po papirima. “Sjedni, Lisbeth”, rekao je ne pogledavši je. Sjela je. Konačno je usmjerio pogled na nju i nasmiješio se.

“Ti si sada odrasla, zar ne, Lisbeth?” Kimnula je.

“Onda moraš znati igrati igre odraslih”, rekao je. Obraćao joj se kao da govori djetetu. Nije odgovorila. Mala mu se bora pojavila na čelu.

“Mislim da nije dobra ideja da o našim igrama ispričaš nekom drugom. Razmisli, tko bi ti vjerovao? Postoje dokumenti na kojima piše da si neuračunljiva.” Kada nije odgovorila, nastavio je.

“Bila bi to tvoja riječ protiv moje. Što misliš, kome bi vjerovali?”