Muškarci koji mrze žene

Prve tri knjige iz serije Millennium, Muškarci koji mrze žene, Djevojka koja se igrala vatrom i Kule u zraku, Stieg Larsson dovršio je neposredno prije iznenadne smrti od srčanog udara 9. studenog 2004., na dan Kristalne noći.

Te tri knjige postale su svjetski fenomen te najpopularnije i najprodavanije europske knjige posljednjeg desetljeća. Prva knjiga nagrađena je 2005. najprestižnijom nagradom za kriminalističke romane u Skandinaviji Glasnyckel, druga knjiga dobila je 2006.

559 nagradu Švedske akademije detektivskih romana, a trećom knjigom Larsson je ponovno osvojio nagradu Glasnyckeln, čime je postao tek drugi autor koji ju je osvojio dva puta.

Na Hornsgatanu je bacila pogled prema Kaffe baru i odjednom ugledala Mikaela kako izlazi s Erikom Berger. Nešto je rekao i Erika se nasmijala i zagrlila ga oko struka i poljubila u obraz. Nestali su niz Brannkyrkagatan u smjeru Bellmansgatana. Govor njihovih tijela nije se mogao krivo protumačiti - bilo je očito što im je na umu.

Bol je bila tako iznenadna i užasna da je Lisbeth zastala na cesti, nije mogla ni koraka napraviti. Dio nje htio je pojuriti za njima i sustići ih. Htjela je uzeti tu limenu ploču i upotrijebiti oštar vrh kako bi odrezala glavu Eriki Berger. Misli su joj jurile glavom, nije ništa učinila. Analiza posljedica. Konačno se smirila.

Salander, koja si ti glupača, rekla je naglas samoj sebi.

Okrenula se na peti i vratila u svoj pospremljeni stan. Kada je prošla Zinkensdamm, počelo je sniježiti. Bacila je Elvisa u kontejner za smeće.

U danima između Božića i Nove godine Lisbeth Salander isključila je vanjski svijet. Nije se javljala na telefon i nije uključivala kompjutor. Dva je dana posvetila pranju odjeće, ribanju i čišćenju stana. Skupila je sve godinu dana stare kutije od pizze i dnevne novine pa ih bacila. Sve skupa, iznijela je van šest crnih vreća za smeće i dvadesetak papirnatih vrećica punih novina. Ĉinilo se da je odlučila započeti novi život. Namjeravala je kupiti novi stan kada pronađe nešto što joj odgovara, ali do tada će njezin stari dom biti čišći nego što je ikada bio.

Nakon toga sjedila je kao oduzeta i razmišljala. Nikada prije nije osjećala takvu čežnju.

Željela je da joj Mikael Blomkvist pozvoni na vrata i… što? Podigne je u naručje? Strastveno je odvuče u spavaću sobu i strgne odjeću s nje? Ne, ustvari je samo htjela njegovo društvo. Željela je čuti kako kaže da mu se sviđa onakva kakva jest. Da je ona nešto posebno u njegovu svijetu i njegovu životu. Željela je da joj pokaže znak ljubavi, ne samo prijateljstva i kolegijalnosti. Pa ja ludim, pomislila je.

Sumnjala je u samu sebe. Mikael Blomkvist je živio u svijetu punom ljudi s respektabilnim poslovima, koji su imali sređene živote i sve te odrasle stvari. Njegovi su poznanici radili razne stvari, pojavljivali se na televiziji i o njima se pisalo u novinama.

Što ću ti ja? Ono čega se Lisbeth Salander najviše bojala, tako jako da je to imalo razmjere fobije, bilo je da će se ljudi smijati njezinim osjećajima. I odjednom se činilo da se cijela njena s naporom izgrađena samouvjerenost srušila kao kula od karata.

Tada je odlučila. Trebalo joj je nekoliko sati da skupi potrebnu hrabrost, ali morala se vidjeti s njim i ispričati mu što osjeća.

Sve drugo bilo bi nepodnošljivo.

Trebala je izgovor zašto mu se pojavila na vratima. Nije mu dala nikakav božični poklon, ali znala je što će kupiti. U jednom dućanu sa starim stvarima vidjela je seriju limenih reklamnih panoa iz pedesetih godina s figurama otisnutima u reljefu. Jedna je ploča predstavljala Elvisa Presleyja s gitarom na boku i oblačić s tekstom “Heartbreak Hotel”. Nije imala apsolutno nikakvog smisla za uređenje vrostora, ali čak je i ona shvatila da bi ta ploča savršeno pristajala u kolibi u Sandhamnu. Koštala je 780 kruna, cjenkala se iz principa i snizila cijenu na 700.