Muškarci koji mrze žene

Zadnjeg tjedna u veljači Lisbeth Salander bila je vlastiti klijent, s odvjetnikom Nilsom Erikom Bjurmanom, rođenim 1950., kao prioritetnim specijalnim projektom. Radila je otprilike šesnaest sati dnevno i napravila najdetaljniju istragu osobe u svom životu. Iskoristila je sve arhive i javne dokumente do kojih je mogla doći. Istražila je njegov najbliži krug rođaka i prijatelja. Pregledala je njegove financije i detaljno zapisala njegovu karijeru i poslove. Rezultat je bio obeshrabrujući.

Bio je pravnik, član Udruge odvjetnika i autor jedne respekta-bilno duge, ali i iznimno dosadne disertacije iz trgovačkog prava. Reputacija mu je bila neokaljana. Odvjetnika Bjurmana nitko nikada nije ni za što optužio. Samo je jednom prilikom prijavljen Udruzi odvjetnika pod optužbom da je bio posrednik u prodaji stanova na crno prije nekih deset godina, ali je dokazao svoju nevinost, pa je optužba odbačena. Financije su mu bile u redu; odvjetnik Bjurman bio je bogat, vrijedio je barem deset milijuna kruna. Plaćao je više poreza nego što je bilo potrebno, bio član Greenpeacea i Amnestyja i donirao novac Fondaciji za bolesti srca i pluća. Rijetko se pojavljivao u medijima, ali je nekoliko puta potpisao javne peticije za političke zatvorenike u Trećem svijetu. Stanovao je u peterosobnom stanu u Ulici Upplandsgatan, pokraj Odenplana, i bio tajnik udruge stanara. Bio je razveden i nije imao djece.

Iako je dobro znala što je Služba za pomoć ženama, nikada joj nije palo na pamet da im se obrati. Ta je služba bila namijenjena žrtvama, a ona se nikada nije smatrala žrtvom. Dakle, preostala je jedna opcija, a to je da učini ono što je uvijek činila - uzme stvar u svoje ruke i sama riješi svoje probleme. To je definitivno dolazilo u obzir.

A odvjetniku Bjurmanu loše se pisalo.

Seksualni život Lisbeth Salander nije bio tako skroman kako je to dala naslutiti odvjetniku Bjurmanu. Ali do seksa je uvijek (ili barem vrlo često) dolazilo pod njezinim uvjetima i na njenu inicijativu. Pažljivo pobrojeno, imala je pedeset partnera otkako je navršila petnaest godina. To bi se moglo preračunati u pet partnera godišnje, što je skroz OK za curu koja je single i koja je s godinama počela gledati na seks kao zabavnu razbibrigu.

Većinu tih slučajnih partnera imala je u razdoblju od dvije godine. To je bilo za vrijeme onih kaotičnih godina kada je prestala biti tinejdžerica i kada je trebala postati punoljetna i radno sposobna. Postojalo je vrijeme kada je Lisbeth Salander stajala na raskrižju i nije imala kontrolu nad svojim životom, i kada je njena budućnost mogla preuzeti oblik još jedne serije bilježaka u zdravstvenom kartonu o drogama, alkoholu i brizi u raznim institucijama. Otkako je napunila dvadesetu i počela raditi za Milton Security, stvarno se smirila i, po svom mišljenju, preuzela kontrolu nad svojim životom. Više se nije osjećala dužnom biti nekome na raspolaganju zato što ju je počastio s tri piva u pivnici i nije se osjećala nimalo ispunjenom time što bi otišla doma s nekim pijancem kojemu nije znala ni imena. Zadnje je godine imala samo jednoga redovitog seksualnog partnera i teško da bi je se moglo opisati kao promiskuitetnu, kao što su tvrdile bilješke u njezinu kartonu iz kasnih tinejdžerskih godina.

Seks je nakon toga uvijek bio rezerviran za nekoga iz te difuzne skupine prijatelja, čiji ustvari nije bila član, ali gdje su je prihvaćali zato što je poznavala Cillu Noren. Upoznala je Cillu na kraju puberteta, kada je na uporno inzistiranje Holgera Palmgrena pokušala završiti osnovnu školu i krenula u Komvux na dodatne satove. Cilla je imala kosu boje šljive s crnim pramenovima, crne kožnate hlače, alkicu u nosu i isto onoliko nitni na remenu kao i Lisbeth. Sumnjičavo su buljile jedna u drugu za vrijeme prvog sata.

Iz nekog razloga koji Lisbeth nije uspjela shvatiti, počele su se družiti. Lisbeth nije bila osoba s kojom je lako biti prijatelj, a pogotovo ne kad je bila tih godina, ali Cilla je ignorirala njenu tišinu i odvukla je u pivnicu.