Djevojka koja se igrala vatrom

Kad sam počela to istraživati, mislila sam da se radi o neopisivo dobro organiziranoj djelatnosti s nekom vrstom profesionalne mafije koja više ili manje elegantno prebacuju djevojke preko granice.“

„Ali nije tako?“ upitala je Malin Eriksson.

„Jesu organizirani, ali kasno sam shvatila da se ustvari radi o mnogo malih i prilično neorganiziranih bandi. Zaboravi na Armanijeva odijela i sportske automobile – prosječna banda ima dva, tri člana, pola njih su Rusi ili iz baltičkih zemalja, a druga polovina Šveđani. Zamisli vođu bande; ima četrdeset godina, sjedi u potkošulji, pije pivo i kopa po pupku. Nije završio školu, u nekim se slučajevima može smatrati društveno zaostalim i cijeli je život imao problema.“

„Romantično.“

„Njegov je stav prema ženama kao iz kamenog doba. Notorno je nasilan, često pijan i prebije svakoga tko se pobuni. U bandama postoji jasna hijerarhija i njegovi ga se suradnici često boje.“

Drugim riječima, policija u Tallinnu nije naročito učinkovita.“

„Odonda je čak i bilo nekoliko presuda, ali uvijek se radilo o osobama koje su uhićene zbog drugih zločina ili su bile toliko nevjerojatno glupe da nisu mogli, a da ih ne uhvate. Zakon je samo na papiru. Ne primjenjuje se.“

„OK.“

„Problem je u tome što je zločin u ovom slučaju višestruko silovanje, često kombinirano s maltretiranjem, teškim zlostavljanjem i prijetnjama smrću, a u nekim slučajevima to je čak išlo zajedno s nezakonitim lišavanjem slobode tih cura“, ubacio se Dag Svensson. „To je svakodnevica mnogih od tih cura koje u minicama i jako našminkane prebace u neku kuću u predgrađu. Stvar je u tome što one nemaju nikakvog izbora. Ili će otići jebati se s nekim užasnim starcima, ili riskiraju da ih svodnik zlostavlja i muči. Pobjeći ne mogu – ne znaju jezik, ne poznaju zakone i pravila i ne znaju kome se obratiti. Ne mogu se vratiti kući. Jedna od prvih stvari koje učine jest da im uzmu putovnice, a u slučaju s tom vlasnicom bordela, bile su i zaključane u jednom stanu.“

„To zvuči kao ropstvo. Zar cure baš ništa ne zarađuju?“

„Ma da“, odgovorila je Mia Bergman. „Za utjehu dobiju mali dio kolača. U prosjeku rade nekoliko mjeseci prije nego što smiju ponovno otputovati kući. Znaju imati hrpu novca sa sobom – dvadeset ili čak trideset tisuća kruna, što je u Rusiji pravo bogatstvo. Na žalost, često postaju teško ovisne o alkoholu ili narkoticima i način života takav im je da se novac brzo istopi. I tako se sistem održava; nakon nekog vremena ponovno se vrate na posao i, svojevoljno, svojim mučiteljima.“

„Koliko se novca tu vrti godišnje?“ upitao je Mikael.

Mia Bergman pogledala je Daga Svenssona i neko vrijeme razmišljala prije nego što je odgovorila.

„Teško je dati točan odgovor na to pitanje. Dugo smo računali, ali mnoge od naših cifri ustvari su samo pretpostavke.“

„Otprilike.“

„OK, na primjer znamo da je vlasnica bordela, ona koju su osudili za svodništvo, ali je oslobođena sumnji za trafficking, u dvije godine dovela trideset pet žena iz istočnih država. Bile su ovdje od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Na suđenju su rekli podatak da su zajedno u te dvije godine zaradile oko dva milijuna kruna. Izračunala sam i ispada da jedna cura zaradi otprilike pedeset tisuća kruna mjesečno.

Mia Bergman donijela je isprintanu kopiju svog doktorata i stavila je na stol pred Eriku. Imala je iznenađujuće ironičan naslov – Iz Rusije s ljubavlju – što se, naravno, odnosilo na klasik lana Fleminga o Jamesu Bondu. Podnaslov je bio Trafficking, organizirani kriminal i društvene protumjere.

„Morate razlikovati moj doktorat od knjige koju Dag piše“, rekla je.

„Dagova je knjiga agitatorska verzija usmjerena na one koji profitiraju od traffickinga. Moj je doktorat statistička analiza slučajeva i zakona te analiza načina na koje društvo i sudovi tretiraju žrtve.“

„Te cure.“

„Mlade djevojke, većinom od petnaest do dvadeset godina, iz radničke klase, lošeg obrazovanja. To su cure koje često dolaze iz problematičnih obitelji i nerijetko su već u djetinjstvu bile izložene nekoj vrsti nasilja – ali naravno, razlog njihovog dolaska u Švedsku jest taj što im je netko napričao gomilu laži.“

„Oni koji trguju seksom.“

„U tom smislu u doktoratu se puno bavim nekom vrstom perspektive spolova. Rijetko je moguće tako jasno utvrditi spolne uloge. Cure – žrtve; dečki – počinitelji. S iznimkom nekoliko rijetkih žena koje profitiraju od prostitucije, ne postoji nijedna druga vrsta kriminala u kojem je sama raspodjela po spolovima preduvjet za zločin. Također ne postoji nijedna druga vrsta kriminala koji je toliko prihvaćen u društvu i za čije sprečavanje društvo tako malo poduzima.“

„Ako sam dobro shvatila, Švedska ipak ima prilično stroge zakone protiv trgovine ljudima i prostitucije.“

„Nemoj me nasmijavati. Na stotine djevojaka – ne postoje točni podaci – svake godine biva prebačeno u Švedsku kako bi radile kao kurve, što u ovom slučaju znači da su izložene sustavnom silovanju. Otkako je uveden zakon o traffickingu, samo je nekoliko puta dospio na sud. Prvi put to je bilo u travnju 2003. protiv lude vlasnice bordela koja je promijenila spol. I naravno, oslobođena je svih optužbi.“

„Čekaj, ja sam mislila da je osuđena.“

„Za vođenje bordela da. Ali oslobođena je svih optužbi za trafficking. Naime cure koje su bile žrtve i svjedočile protiv nje sve su isparile, vratile se u svoje baltičke zemlje. Službe su ih pokušale nagovoriti da dođu na suđenje, tražio ih je čak i Interpol. Nakon mjeseci potrage ustvrđeno je da ih ne mogu pronaći.“

Nisam znala što da učinim sa stvarima tvoje majke“, rekla je Mikaelsson. „Ali uvijek sam nekako mislila da ćeš se jednoga dana vratiti.“

„Bila sam u inozemstvu“, odgovorila je Lisbeth.

Zahvalila joj je što je sačuvala kutiju, odnijela je do auta i zauvijek napustila Appelvik.

Lisbeth se vratila na Mosebacke malo nakon dvanaest sati i odnijela majčinu kutiju u stan. Stavila ju je neotvorenu u ormar u hodniku i ponovno izašla.

Kada je otvorila ulazna vrata, ispred zgrade je polako prošao policijski auto. Lisbeth je zastala i oprezno promotrila situaciju oko svoje zgrade, ali s obzirom na to da policija nije pokazivala nikakvih znakova da će krenuti u napad, pustila ih je da prođu.

To je poslijepodne otišla u H&M i KappAhl te kupila novu odjeću. Kupila je veliku količinu osnovnih komada odjeće – hlače, traperice, majice i čarape. Nisu je zanimale skupe marke, ali osjećala je određeni užitak u tome što može kupiti šest traperica odjednom, a da i ne trepne.

Svoju najekstravagantniju kupnju obavila je u Twilfitu, gdje je odabrala mnogo gaćica i grudnjaka. Opet su to bili temeljni odjevni komadi, ali nakon polusatnog traženja uz osjećaj nelagode uzela je i komplet koji joj se činio „seksi“ ili možda „erotski“, i koji se nikada prije ne bi odvažila kupiti. Kada ga je navečer isprobala, osjećala se beskrajno glupo. Ono što je vidjela u ogledalu bila je tanka, tetovirana, groteskno odjevena cura. Skinula je to donje rublje i bacila ga u smeće.

U trgovini Din Sko kupila je nove poštene zimske cipele i dva para laganih papuča. A onda impulzivno i par crnih čizama s visokom petom koje su je činile nekoliko centimetara višom. Kupila je i pravu zimsku jaknu od antilopa smeđe boje.

Odvukla je sve to kući, skuhala kavu, napravila sendviče pa odvezla auto natrag do Ringa. Pješice se vratila kući i ostatak večeri sjedila u mraku u prozorskoj niši, promatrajući vodu zaljeva Saltsjon.

Po Lisbethinu mišljenju, Camilla je bila lažljivica i pokvarena manipulatorica. Ali Lisbeth je bila ta koja je imala sudsku presudu da nije sasvim normalna.

Usprkos njenim rijetkim posjetima Appelvik je ipak bio čvrsta točka u Lisbethinu životu. Bilo je to mjesto gdje je njena majka provela posljednjih deset godina života i gdje je na kraju i preminula u dobi od samo 43 godine nakon posljednjega kobnog moždanog udara.

Majka se zvala Agneta Sofia Salander. Posljednjih četrnaest godina života neprestano je imala mala krvarenja u mozgu, što ju je učinilo nesposobnom da se brine za sebe i živi sama. Povremeno se s majkom nije moglo ni razgovarati i nije prepoznavala Lisbeth.

Kad bi pomislila na majku, Lisbeth Salander uvijek je osjećala bespomoćnost i veliku tamu. Još kad je bila tinejdžerica, odustala je od maštanja da će majka ozdraviti i da će izgraditi nekakav odnos. Bilo joj je jasno da se to nikada neće dogoditi.

Majka joj je bila mršava i niska, ali ne tako anoreksično tanka kao Lisbeth. Naprotiv, moglo bi se reći da je lijepa i skladno građena. Baš kao Lisbethina sestra.

Camilla.

Lisbeth nije voljela misliti na sestru.

Za Lisbeth je činjenica da su ona i sestra potpuno različite bila ironija sudbine. Bile su blizanke, rođene s razlikom od dvadeset minuta. Lisbeth je bila prva. Camilla je bila lijepa.

Bile su toliko različite da se činilo nemogućim da su rasle u istoj maternici. Da nešto nije bilo krivo u genetskom kodu Lisbeth Salander, i ona bi bila jednako zasljepljujuće lijepa kao sestra.

I vjerojatno jednako luda.

Od malih nogu Camilla je bila otvorena, popularna i uspješna U školi.

Lisbeth je bila tiha i zatvorena i rijetko odgovarala na pitanja nastavnika, što je rezultiralo potpuno različitim ocjenama. Već u početnim razredima osnovne škole Camilla se distancirala od Lisbeth u tolikoj mjeri da nisu išle ni istim putem u školu. Nastavnici i prijatelji primijetili su da se dvije djevojčice nikada ne druže i rijetko sjede jedna blizu druge. Od trećeg razreda išle su U različite razrede. Otkad su napunile dvanaest godina otkad se i Sve ono zlo dogodilo, odrastale su u različitim udomiteljskim obiteljima. Nisu se vidjele od svoje sedamnaeste godine, a i taj je susret završio tako da je Lisbeth zaradila masnicu na oku, a Camilla razbijenu usnicu. Lisbeth nije znala gdje je Camilla sada i nije to ni pokušavala saznati.

Medu sestrama Salander nije bilo ljubavi.

Ovo je narednik Ferguson. Želi vam postaviti nekoliko pitanja.

Lisbeth je pristojno kimnula. Narednik Ferguson izgledao je umorno. Izvadio je blok i kemijsku olovku pa zabilježio njeno ime.

„Gospođice Salander, koliko sam shvatio, vi ste pronašli suprugu Richarda Forbesa za vrijeme noćašnjeg orkana.“ Lisbeth je kimnula. „Gdje ste je pronašli?“

„Na plaži odmah ispred vrata“, odgovorila je Lisbeth. „Gotovo smo se spotaknuli na nju.“ Ferguson je zapisivao. „Je li nešto rekla?“ Lisbeth je odmahnula glavom. „Je li bila pri svijesti?“ Lisbeth je razborito kimnula.

„Imala je užasnu ranu na glavi.“ Lisbeth je ponovno kimnula. „Ne znate kako je zadobila tu ranu?“

Lisbeth je odmahnula glavom. Ferguson je izgledao kao da ga pomalo živcira što ona ne govori. „Puno je stvari letjelo zrakom“, rekla je kao pomoć. „Mene je skoro pogodila daska u glavu.“ Ferguson je ozbiljno zakimao. „Noga vam je ozlijeđena?“

Ferguson je pokazao na Lisbethin zavoj. „Što se dogodilo?“

„Ne znam. Vidjela sam ranu tek kad sam sišla u podrum.“

„Bili ste s jednim mladićem.“

„George Bland.“

„Gdje živi?“

„U kolibici iza Kokosove palme na putu prema zračnoj luci. Ako je kolibica još uopće tamo.“ Lisbeth je propustila reći da George Bland upravo sada spava u njezinu krevetu kat iznad. „Jeste li vidjeli njenog muža, Richarda Forbesa?“ Lisbeth je odmahnula glavom.

Narednik Ferguson očito se nije mogao sjetiti što bi još mogao pitati, pa je zatvorio blok. „Hvala vam, gospođice Salander. Moram napisati izvještaj o smrtnom slučaju.“

„Zar je umrla?“

„Gospoda Forbes…? Ne, ona je u bolnici u Saint George’su. Vjerojatno može zahvaliti vama i vašem prijatelju što je živa. Ali njen muž je mrtav. Pronađen je na parkiralištu zračne luke prije dva sata.“

Nekih šesto metara južnije.

„Bio je u jako lošem stanju“, objasnio je Ferguson. „Tužno“, rekla je Lisbeth Salander ne pokazujući nikakvih većih znakova da ju je to šokiralo.

Današnji su događaji davali jasnu poruku. Dr. Forbes svakog je jutra napuštao hotel sa svojom aktovkom, svježe obrijan i poslovno odjeven.

Provodio bi dan ne radeći apsolutno ništa, samo je ubijao vrijeme. Što god da je radio u Grenadi, to nisu bili planovi za gradnju nove škole, ali iz nekog je razloga htio da drugi misle da je na otoku poslom.

Čemu cijela ta predstava ?

„Odvjetnik Bjurman?“

Govorio je s očitim naglaskom, ali glas je bio tako neobično visok da se Bjurman na sekundu gotovo nasmijao. Kimnuo je. „Dobili smo tvoje pismo.“

„Tko si ti? Htio sam se sastati s…“

Muškarac s golemim rukama ignorirao je pitanje, sjeo nasuprot Bjurmanu i prekinuo ga. „Umjesto toga se sastaješ sa mnom. Reci što hoćeš.“

Odvjetnik Nils Bjurman na trenutak je oklijevao. Mrzio je pomisao da sve mora ispričati potpunom strancu. Ali to je bilo potrebno. Podsjetio se da nije jedini koji mrzi Lisbeth Salander.

Trebalo je pronaći saveznika. Tiho je počeo objašnjavati što hoće.

Majka Lisbeth Salander više nije sposobna brinuti se za kćeri. Zbog posebnih okolnosti sestre moraju biti razdvojene. Camillu Salander služba socijalne skrbi smjestila je u udomiteljsku obitelj. Lisbeth Salander smještena je u dječju psihijatrijsku kliniku St. Stefan. Nije se raspravljalo ni o kakvim drugim mogućnostima.

Zašto? Samo zagonetna formulacija: „Zbog događaja 12. 3. 1991. služba socijalne skrbi donijela je odluku…“ Nakon toga ponovno referenca na zapis u tome misterioznom tajnom policijskom izvješću.

Ali ovoga puta još jedan detalj – ime policajca koji je proveo istragu.

Odvjetnik Nils Bjurman zaprepašteno je buljio u ime. Bilo je to ime koje je poznavao. Vrlo dobro poznavao.

To je iz temelja promijenilo stvari.

Trebala su mu još dva mjeseca da sasvim drugim putevima dobije izvještaj u ruke – kratko i koncizno policijsko izvješće od 47 stranica papira A4 te dodatne bilješke od ukupno 60 stranica koje su dodavane tijekom šest godina.

Isprva nije shvaćao kako je to sve povezano.

A onda je pronašao fotografije sa psihijatrije i ponovno provjerio ime. Boze… to nije moguće.

Odjednom je shvatio zašto je slučaj bio tajan. Odvjetnik Nils Bjurman upravo je osvojio jackpot.

Kada je potom pažljivo pročitao izvješće redak po redak, shvatio je da postoji još jedna osoba na svijetu koja ima razloga mrziti Lisbeth Salander jednako intenzivno kao i on. Bjurman nije bio sam.

Imao je saveznika. Saveznika kakvoga nije mogao ni zamisliti. Polako je počeo smišljati plan. Nils Bjurman trgnuo se iz svojih razmišljanja kada je preko njegova stola u kafiću Hedon pala jena. Podigao je pogled i ugledao plavokosog… diva, bila je riječ za koju se naposljetku odlučio. U esetinki sekunde ustuknuo je, a onda se pribrao.

Muškarac koji je gledao dolje prema njemu imao je više od dva metra i bio jake grade. Iznimno jake grade. Bez sumnje, bodibilder. Bjurman nije mogao vidjeti ni mrvicu masti ili opuštene kože na njemu. Sve skupa, ostavljao je zastrašujuće snažan dojam.

Muškarac je bio plavokos, kose kratko ošišane na sljepoočnicama i kratkih šiški. Imao je ovalno, neuobičajeno nježno, gotovo dječje lice.

Ali svjetloplave oči nisu bile nježne. Bio je odjeven u crnu kožnatu jaknu do struka, plavu košulju, crnu kravatu i crne hlače.