Djevojka koja se igrala vatrom

Kad sam počela to istraživati, mislila sam da se radi o neopisivo dobro organiziranoj djelatnosti s nekom vrstom profesionalne mafije koja više ili manje elegantno prebacuju djevojke preko granice.“

„Ali nije tako?“ upitala je Malin Eriksson.

„Jesu organizirani, ali kasno sam shvatila da se ustvari radi o mnogo malih i prilično neorganiziranih bandi. Zaboravi na Armanijeva odijela i sportske automobile – prosječna banda ima dva, tri člana, pola njih su Rusi ili iz baltičkih zemalja, a druga polovina Šveđani. Zamisli vođu bande; ima četrdeset godina, sjedi u potkošulji, pije pivo i kopa po pupku. Nije završio školu, u nekim se slučajevima može smatrati društveno zaostalim i cijeli je život imao problema.“

„Romantično.“

„Njegov je stav prema ženama kao iz kamenog doba. Notorno je nasilan, često pijan i prebije svakoga tko se pobuni. U bandama postoji jasna hijerarhija i njegovi ga se suradnici često boje.“

Drugim riječima, policija u Tallinnu nije naročito učinkovita.“

„Odonda je čak i bilo nekoliko presuda, ali uvijek se radilo o osobama koje su uhićene zbog drugih zločina ili su bile toliko nevjerojatno glupe da nisu mogli, a da ih ne uhvate. Zakon je samo na papiru. Ne primjenjuje se.“

„OK.“

„Problem je u tome što je zločin u ovom slučaju višestruko silovanje, često kombinirano s maltretiranjem, teškim zlostavljanjem i prijetnjama smrću, a u nekim slučajevima to je čak išlo zajedno s nezakonitim lišavanjem slobode tih cura“, ubacio se Dag Svensson. „To je svakodnevica mnogih od tih cura koje u minicama i jako našminkane prebace u neku kuću u predgrađu. Stvar je u tome što one nemaju nikakvog izbora. Ili će otići jebati se s nekim užasnim starcima, ili riskiraju da ih svodnik zlostavlja i muči. Pobjeći ne mogu – ne znaju jezik, ne poznaju zakone i pravila i ne znaju kome se obratiti. Ne mogu se vratiti kući. Jedna od prvih stvari koje učine jest da im uzmu putovnice, a u slučaju s tom vlasnicom bordela, bile su i zaključane u jednom stanu.“

„To zvuči kao ropstvo. Zar cure baš ništa ne zarađuju?“

„Ma da“, odgovorila je Mia Bergman. „Za utjehu dobiju mali dio kolača. U prosjeku rade nekoliko mjeseci prije nego što smiju ponovno otputovati kući. Znaju imati hrpu novca sa sobom – dvadeset ili čak trideset tisuća kruna, što je u Rusiji pravo bogatstvo. Na žalost, često postaju teško ovisne o alkoholu ili narkoticima i način života takav im je da se novac brzo istopi. I tako se sistem održava; nakon nekog vremena ponovno se vrate na posao i, svojevoljno, svojim mučiteljima.“

„Koliko se novca tu vrti godišnje?“ upitao je Mikael.

Mia Bergman pogledala je Daga Svenssona i neko vrijeme razmišljala prije nego što je odgovorila.

„Teško je dati točan odgovor na to pitanje. Dugo smo računali, ali mnoge od naših cifri ustvari su samo pretpostavke.“

„Otprilike.“

„OK, na primjer znamo da je vlasnica bordela, ona koju su osudili za svodništvo, ali je oslobođena sumnji za trafficking, u dvije godine dovela trideset pet žena iz istočnih država. Bile su ovdje od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Na suđenju su rekli podatak da su zajedno u te dvije godine zaradile oko dva milijuna kruna. Izračunala sam i ispada da jedna cura zaradi otprilike pedeset tisuća kruna mjesečno.

Mia Bergman donijela je isprintanu kopiju svog doktorata i stavila je na stol pred Eriku. Imala je iznenađujuće ironičan naslov – Iz Rusije s ljubavlju – što se, naravno, odnosilo na klasik lana Fleminga o Jamesu Bondu. Podnaslov je bio Trafficking, organizirani kriminal i društvene protumjere.

„Morate razlikovati moj doktorat od knjige koju Dag piše“, rekla je.

„Dagova je knjiga agitatorska verzija usmjerena na one koji profitiraju od traffickinga. Moj je doktorat statistička analiza slučajeva i zakona te analiza načina na koje društvo i sudovi tretiraju žrtve.“

„Te cure.“

„Mlade djevojke, većinom od petnaest do dvadeset godina, iz radničke klase, lošeg obrazovanja. To su cure koje često dolaze iz problematičnih obitelji i nerijetko su već u djetinjstvu bile izložene nekoj vrsti nasilja – ali naravno, razlog njihovog dolaska u Švedsku jest taj što im je netko napričao gomilu laži.“

„Oni koji trguju seksom.“

„U tom smislu u doktoratu se puno bavim nekom vrstom perspektive spolova. Rijetko je moguće tako jasno utvrditi spolne uloge. Cure – žrtve; dečki – počinitelji. S iznimkom nekoliko rijetkih žena koje profitiraju od prostitucije, ne postoji nijedna druga vrsta kriminala u kojem je sama raspodjela po spolovima preduvjet za zločin. Također ne postoji nijedna druga vrsta kriminala koji je toliko prihvaćen u društvu i za čije sprečavanje društvo tako malo poduzima.“

„Ako sam dobro shvatila, Švedska ipak ima prilično stroge zakone protiv trgovine ljudima i prostitucije.“

„Nemoj me nasmijavati. Na stotine djevojaka – ne postoje točni podaci – svake godine biva prebačeno u Švedsku kako bi radile kao kurve, što u ovom slučaju znači da su izložene sustavnom silovanju. Otkako je uveden zakon o traffickingu, samo je nekoliko puta dospio na sud. Prvi put to je bilo u travnju 2003. protiv lude vlasnice bordela koja je promijenila spol. I naravno, oslobođena je svih optužbi.“

„Čekaj, ja sam mislila da je osuđena.“

„Za vođenje bordela da. Ali oslobođena je svih optužbi za trafficking. Naime cure koje su bile žrtve i svjedočile protiv nje sve su isparile, vratile se u svoje baltičke zemlje. Službe su ih pokušale nagovoriti da dođu na suđenje, tražio ih je čak i Interpol. Nakon mjeseci potrage ustvrđeno je da ih ne mogu pronaći.“