Godina bez proljeća

U brdu sam vidio psa kako pohlepno pase travu…
„U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Ljudskom umu u takvim okolnostim jedino preostaje da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da ispriča svoju priču. I to upravo Repeša radi vraćajući se u dvije ratne godine (1992. i 1993), u dva zavičaja (Ljubuški i Blagaj) i ’dva rata’: on opisuje svijet u kojemu je nenormalno postalo normalno i u kojemu je svaka vrijednost promijenila svoje značenje i svoj raniji smisao. Roman Godina bez proljeća, koji se otvara pismom tragično nastradaloj prijateljici Nermini i kroz koji se smrt provlači kao jedan od osnovnih lajtmotiva, zapravo je veličanstvena posveta životu i odrastanju, ispisana jezikom pravog majstora književnosti.“
— Elvedin Nezirović
„Dok u pozadini reži rat, momak koji još nije stasao za vojsku, ali je dovoljno velik da sve razume i da mu ništa ne promiče, živi u varljivom mehuru spokoja, prati nemire koje u njemu bude devojke, uči kako se, u vrevi života, nosi samoća, nastoji da na osnovu znakova pronikne u svetove koji žele da ostanu skriveni, susreće se s beznađem, ludilom i smrću i — piše. Godina bez proljeća roman je u fragmentima koji u sebi sadrže još manje fragmente — priče u pričama kao kutije koje u sebi kriju manje kutije — do kojih je potrebno doći kako bismo ih raspakovali (možda i dešifrovali) i u njima pronašli ključeve za stvarnost. Adnan Repeša je čudesan pisac koji se iz romana u roman, iz rečenice u rečenicu, približava onom najboljem što se može pročitati na ovom jeziku.“
— Ivan Milenković