Umrijeti bez stresa

U tvojoj emisiji sam htjela reći: ženska sreća ne stanuje u našim trbusima.

Mi kroz život prolazimo krvavo radeći. Služimo sistemu, partneru, roditeljima, a do smrti djeci. Sve koje žele biti sluškinje svojoj najvećoj ljubavi, to su uvijek djeca, u taj bi horor trebale ući čim ranije da bi se u pedesetoj mogle, neke, bar malo opustiti.

Djeca su za svaku ženu jezivo mučenje s povremenim, minijaturnim trenucima „sreće“. To znamo sve mi koje ih imamo ma koliko lagale o tome. Koji jezivi zajeb. Želiš djecu jer o njima ništa ne znaš, kad saznaš, već si na lomači koja se ne gasi desetljećima.

Prvorotkinji u četrdesetoj u čitavoj će priči najmanje pomagati partner. Muškarce u pravilu djeca ne zanimaju osim kad u dvadesetoj postanu najbolji tenisači, nogometaši, glumci, glumice, pjevačice, bogate udavače… Muškarce zanimaju drugi muškarci. Za većinu njih Đoković je car, a žena potrošna roba.

Ušla sam u slastičarnicu i kupila sladoled od čokolade. U ustima mi se topila sreća. Osjećala sam se kao petnaestogodišnja nosorogica.

istraživanja pokazuju da će ženu u četrdesetoj prije pogoditi grom nego što će naći partnera.

Siroti anketari. Ne kuže da bi modernoj, pametnoj, u sebe zaljubljenoj ženi bilo draže da je pogodi grom nego da mora biti „sretno“ udana.

Ruku na srce, tko meni zaista treba? Imam Pepicu. Mačka ne pokazuje nikakav interes za ostavinsku raspravu. Dapače, nekako sam sigurna da mi želi dug i sretan život.

ŽENSKA SREĆA NE STANUJE
U NAŠIM TRBUSIMA

Prijavila sam jednog profesora koji voli jahati studentice. Gospođa mi je rekla da je upoznata s „problemom“, gospodin nije samo profesor nego i pisac, ona će me nazvati čim „stvar“ ispita. Bilo je to davno. Gospođa još „ispituje“ a gospodin profesor jebe, pretpostavljam „samo“ verbalno, doduše javno, ali nikoga nije briga.

„Kulturnjaci“ moraju biti kulturni. Kad nisu, onda se izglasa pravilnik pa postanu ma koliko na poslu štipkali, psovali, vrijeđali i jebali.