Odjednom vidim samo njen poluprofil u kontralihtu, i tu plavu kosu, boje žita. Izgleda kao neko ko zna. Ko je sve shvatio.
I onda nestane, odnese je vetar, pojede je more, ispije je to škrto sunce, izbledi je. I nema je.
I pomislim, iz nule, kako je njena pesma bila Ono sve što znaš o meni Arsena Dedića. To je volela da peva. To je bila njena himna.
„Ono sve što znaš o meni, to je stvarno tako malo, u dvije riječi tek bi stalo…“, počnem da pevušim. I ta pesma, i istina tih reči, dirnu me. Ščepaju me za grlo, snažno, to ima snagu kandži.
Gutam, gutam, gutam