Cijeli pusti život potrošismo zbrajajući ono što nam ne treba. Tek sad to vidim, al mi je pozno. Sad znam da je bilo moje samo onoliko kolko sam plućima zafatio zraka. Jednako ga udišu i bogataš i siromah. Cijeloga vijeka vjerova sam da treba sticat da bi se imalo, a nijesam znava da ništa od toga i nije bilo moje. To što neđe piše moje ime ne znači ništa. To se Bog poigrava i iskušava da vidi kad će nam i oće li nam ikad biti dosta. Dade nam da su naše samo dvije stope kolko se možemo oprijet na zemlju. Ni manje, ni preko toga. Tek kad čeljade pasa na onaj drugi svijet, dobije malo više. Dva metra zemlje da se ispruži.