„Misliš da ćemo to ikada učiniti?“, pitam ga ali zurim u dno čaše s pićem.
„Šta to?“, pitam te.
„Osvojiti Mars.“
Nasmeši se, shvatajući da ne pričam o planeti – već o svom srcu.
„Mislim da je na Marsu u nekom trenutku možda postojala nekakva forma života. U svakom slučaju, tamo je sada previše hladno, previše prašnjavo i previše suvo da bi bilo gostoljubivo. Ali to može da se promeni. Mogu da nas vidim kako ulažemo u stvaranje veštačkih staništa i postajemo Marsovci ako se zaista posvetimo tome, ako se zaista potrudimo.“ Oči je upro u moje, silovito i ozbiljno. Pošto ništa ne kažem, slegne ramenima. „Mislim… ne mi. Čovečanstvo uopšte. Biće potrebno neko vreme.“
Klimnem glavom, uživajući u tišini na nekoliko minuta.