ZVRNDANJE TELEFONA prenulo me je iz sna bez snova i u prvom trenutku onako bunovna ne znam ni gdje sam. Onda prepoznajem hotelsku sobu, što sam je unajmila - isprva na neodređeno vrijeme, dok ne sredim sve poslove i dogovorim se sama sa sobom gdje bih ubuduće voljela živjeti. Bukowski me pospano promatra jednim otvorenim okom.
Instinktivno pokušavam napipati mobilni telefon, ne pronalazim ga, ali onda se prisjećam da se još uvijek nalazi negdje na policiji, shvaćam da je zvonio fiksni telefon i javljam se.
- Pa tebe je teže dobiti nego papu - predbacuje mi Norbert. - Je li ti jasno da ti danas izlaze »Sestre po krvi«, madam?
- Naravno - lažem.
Zapravo ni sekunde nisam mislila na to.
- Daj mi reci, ne razumijem sve to, zar si zaista odustala od isposničkog života? Izašla si?
Dolazi mi da se nasmijem. Norbert nema pojma što se sve dogodilo od našeg posljednjeg susreta u mojoj kući.
- Izašla sam - kažem.
- Merde! - viče Norbert. - To ti ne vjerujem! Zajebavaš me!
- Ispričat ću ti sve u miru, okej ? - kažem. - Ali ne danas.
- Pa to nije moguće - kaže Norbert. A onda ponavlja: - Pa to nije moguće.
Naposljetku se umiruje.
- Nikad nismo razgovarali o tvojoj knjizi - kaže.
Sad tek primjećujem koliko mi je Norbert nedostajao.
Potiskujem potrebu da ga pitam kako mu se svidjela, jer znam da bi sad volio čuti upravo to pitanje, a ja bih ga rado malo ljutila. Dvije-tri sekunde zajedno šutimo.
- Tebe očito nimalo nije briga što tvoj nakladnik, koji se od pamtivijeka ubija zbog tebe, misli o tvom romanu - kaže napokon Norbert - ali ja ću ti to svejedno reći.
Potiskujem smijeh.
- Hajde, pucaj - odgovaram.
- Zajebala si me. To nije triler, nego kao triler kamuflirana ljubavna priča.
Na trenutak ostajem bez riječi.
- Uzgred, mediji mrze tvoju knjigu. Ali meni se začudo sviđa. Možda starim. No, mislio sam da ti to moram reći. Iako tebe to, naravno, ni najmanje ne zanima.
Sad se ipak smijem.
- Hvala ti, Norbert.
Čujem ga kako uzdiše, napola zabavljen, napola oneraspoložen, a onda bez riječi prekida razgovor.
Uspravljam se u postelji. Podne je. Dugo sam spavala. Bukowski, koji je drijemao pokraj mene, gleda me s nepovjerenjem, kao da se boji da ću ga, ne bude li neprestance motrio na mene, ponovno ostaviti na cjedilu.
Bez brige, prijatelju.
Na pamet mi pada Charlottino lice i tjera me - po drugi put danas - na glasan smijeh. Pozvonila sam kod nje, da uzmem Bukowskog.