Tanja Stupar Trifunović

. U tim trenucima s Jelenom i njenim knjigama pojavljivao se odmak i mir u koji sam se mogla

Život je zujio i vrpoljio se. Drugačiji, ali ipak život. Priroda je bila gladna, jela je čitava prostranstva

Selom je hodala vojska. U kući su nam rekli da se držimo podalje od njih jer vojsci nije vjerovati, jer vojska ima puške i velike crne čizme i kape i kuću negdje ima vojska, ali ta kuća je daleko, a mi smo blizu, a vojsci, svakoj vojci, može svašta pasti na pamet, jer vojska ne služi za igru i djeca ne treba da budu blizu vojske

Niko nije sam. Niko nema vremena da razmišlja šta je bilo ili šta će biti. Držimo se skupa. Samo da ovo preživimo.

Zauvijek smo ostali u selu, mjereno dječjom mjerom vremena, a zauvijek u ratu i u djetinjstvu traje predugo

u poznatom seoskom svijetu iz kojeg je Milena kao kopile svoje majke i nesreća svoje babe već bila prognana i kojim je hodala s nešto nižim statusom od seoskih ludaka

Rat još nije počeo. Rat je iščekivanje

Živjeli smo u nerazumnom svijetu, u nerazumnom vremenu i razum na koji su se pozivali naši roditelji bio je njihovo iluzurno pribježište. I mi, njihova djeca, želeći im priuštiti to do čega im je stalo imitirali smo razumnost i odraslost na načine na koje smo znali.

Ona je bila sve ono čime su me roditelji plašili, živi primjer kako možeš završiti i šta ti se može desiti ako ih ne slušaš. Ali Milena nije imala roditelje, barem ih mi nismo znali, samo babu koja nije znala ili nije htjela znati kao ni mi drugi što se s Milenom dešava.

Nisam je mogla razočarati i reći joj da odavno ništa ne pišem i da ne želim pisati jer ne želim biti luda kao djed i o čemu bih mogla pisati, o ovom što želim da zaboravim i da se ne sjećam jer se ništa nije ni desilo i ako se budemo dovoljno dugo pravili da nije, nestaće, odlomiće se kao komad obale i potonuti u moru jer je more veće, jer je to bilo samo jedno zakrivljenje stvarnosti koja se poslije ispravila i zadobila neki normalniji tok.