Zato što ko utiče na drugoga, daje ovome svoju dušu. Čovek tada prestaje da misli sopstvenim mislima i da gori sopstvenim žarom. Vrline njegove ne pripadaju stvarno njemu. Gresi njegovi, ako gresi uopšte postoje, pozajmljeni su. On postaje odjek tuđe svirke, glumac uloge koja nije pisana za njega. Cilj je života razvijati samoga sebe. Svako je od nas tu da potpuno ostvari svoju prirodu. Ljudi se danas boje sebe samih. Zaboravili su na najvišu dužnost, dužnost prema sebi. Razume se, oni su darežljivi. Hrane gladnog i odevaju prosjaka. Ali sopstvene duše umiru im jadne i gole. Naše je pokolenje izgubilo srčanost. Možda je stvarno nismo nikada ni imali. Strah od društva, na kojem se zasniva moral, strah od Boga, u kom je tajna religije – to su dve stvari koje potpuno vladaju nama. Pa, ipak...