Sidney Sheldon

Kad su im se ruke slučajno dotakle, kao da im je tijelom prošla struja.

Sjedili su razgovarajući o svačemu i ni o čemu, no riječi su im bile besmislene. Sjedili su za stolom, sputani nevidljivim zagrljajem, milujući se, vodeći strastvenu ljubav, goli i pohotni. Nisu imali ni pojma što jedu, što govore. Obuzela ih je drugačija, jača glad, koja nije prestajala rasti sve dok ni jedno ni drugo nisu više mogli izdržati.

Usred ručka Adam posegne za njenom rukom i reče promuklo: −

Jennifer...

Ona šapne: − Da. Hajdemo odavde,

Jennifer je čekala u krcatom predvorju dok se Adam prijavljivao na recepciji. Dobili su sobu u starom dijelu hotela Ptaza koji je gledao na 58.

ulicu. Vozili su se u jednom od stražnjeg niza dizala, i Jennifer se činilo da je prošla cijela vječnost dok su stigli do svog kata.

Iako se nije mogla sjetiti ničega s ručka, sjećala se svega iz hotelske sobe.

Još se godinama sjećala pogleda, boje tapeta i ćilima, kao i svake slike i komada namještaja. Sjećala se gradske buke koja je s ulice duboko ispod njih prodirala u sobu. Slike tog dana ostale su joj u sjećanju cijelog života. Sve joj je nalikovalo na magičnu, višebojnu eksploziju kao na usporenom filmu: Adam kako je skida; Adamovo snažno vitko tijelo u krevetu, njegova grubost i njegova nježnost, Smijeh i strast. Njihova glad što je prerasla u požudu koju je trebalo zadovoljiti, A kad ju je Adam počeo ljubiti, glavom joj je proletjela misao: Izgubljena sam.

Tijela su im se neprekidno spajala i razdvajala i svaki put je sve završavalo gotovo nepodnošljivom ekstazom.

Tko zna koliko sati kasnije, dok su mirno ležali, Adam reče: − Čini mi se da živim prvi put u životu.

Jennifer nježno pogladi njegove grudi i glasno se nasmije.

Adam je zbunjeno pogleda. − Što je tako smiješno?

− Znaš li što sam govorila samoj sebi? Da mi se nećeš više motati po glavi ako jedanput legnem s tobom u krevet.

On se okrene i pogleda je: − I...

− Prevarila sam se. Osjećam da si dio mene. Ako ništa drugo...

−oklijevala je − ...dio tebe jest moj.

Znala je da nije ispravno ono što čini. Znala je da to ne može potrajati.

Pa ipak, nikada nije doživjela takvu sreću, takvu euforiju. Ljubavnici su živjeli u posebnom svijetu gdje je svaki osjećaj bio uzvišen, i sreća što ju je Jennifer sada osjećala uz Adama bila je vrijedna svake cijene koju će kasnije platiti. A znala je da će je morati platiti.

Vrijeme je poprimilo drugačiju dimenziju. Prije toga Jenniferin život bio je točno podijeljen na satove i sastanke sa strankama. Sada je vrijeme mjerila minutama što ih je mogla provesti s Adamom. Mislila je na njega kad je bila s njim, i kad je bila daleko od njega.

Bila je obuzeta osjećajima koje do tada nije poznavala, niti ih bila svjesna. Nikada nije sebe zamišljala kao domaćicu, ali je za Adama htjela učiniti sve. Htjela mu je kuhati, spremati mu, pripremati ujutro odjeću.

Htjela se brinuti za njega.

Adam je ostavio nešto odjeće i obuće u stanu, pa je većinu noći provodio s Jennifer. Ležala bi uz njega promatrajući ga kako se uspavljuje i nastojala koliko god je mogla ostati budnom plašeći se da ne izgubi ni trenutak dragocjenog zajedničkog života. Naposljetku, kad više nije mogla držati oči otvorene, priljubila bi se uz Adama i zaspala, zadovoljna i sigurna. Nestalo je nesanice koja ju je toliko mučila. Nestalo je svih noćnih mora što su je opsjedale. Odmah bi se smirila čim bi se privila uz Adama.

Uživala je hodati stanom u Adamovim košuljama, a noću je nosila gornji dio njegove pidžame. Kad bi ujutro ostala u krevetu nakon njegovog odlaska, otkotrljala bi se na njegovu stranu ležaja. Voljela je blag miris njegovog tijela.

Činilo joj se da su sve popularne pjesme napisali za nju i Adama, i pomislila bi: Noel Coward je imao pravo. Nevjerojatno je koliko jačina

muzika može biti snažna.