Zoran Zmiric

sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude. Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci. Problem je što i oni sebe danas zovu braniteljima pa ljudi misle da smo isti

No niti jesmo niti možemo biti isti. Zato i bježim glavom bez obzira gdje god čujem za njih. Ja sam prije rata u sebi imao mir, a oni su za vrijeme mira u sebi nosili rat. Nosili i hranili ga. Ovo zvuči gotovo poetski, no ne mogu to drugačije objasniti. Vjeruj mi, bio sam tamo i vidio… jedva su dočekali kaos.

Jebote, imao sam devetnaest godina, doveli su me i ostavili usred pakla! Nisam znao ni kako se kurac vadi iz vojničkih gaća, što sam drugo trebao učiniti

Na zapadu smo zbog ljudi izbrisali granicu, a na istoku smo zbog granice izbrisali ljude

Dok sam šetao Trstom, primijetio sam da je Italija danas dobrih trideset godina iza Hrvatske. Tamo se još uvijek dobro živi

Mi smo je branili, a ne stvarali. Jebe mi se za druge, ali moj motiv nije bio obrana suvereniteta, granica, povijesti od stoljeća sedmog… na to su brijali impotentni likovi i političari. Ja sam branio ljude, djecu, goli život. Nisam stvarao ništa, ponajmanje državu i pogotovo ne ovakvu!

U biti, kad sve složim u jednu sliku, taj devetnaesti rođendan uopće nije prošao loše. Preživio sam pogodak u glavu, pobjegao progoniteljima s noža i konačno se ugrijao vlastitom mokraćom. Ne bi li nam život svima bio lakši kad bismo u teškim situacijama uspijevali vidjeti dobru stranu svega?

Mi smo u ratu znali sve. I oni s druge strane također su znali sve. Svi su sve znali, jebote, kako smo onda uspjeli, s toliko znanja, vrhunac pameti svesti na međusobno uništavanje

Susjed je odmaglio, a za nas su on i njegov mali orkestar zauvijek ostali bend „Mrtva puhala“. Doktore, možeš li zamisliti bolje ime za puhački orkestar za sprovode

Zato me je od prijetnji ratom velikih sila uvijek više brinulo navijačko raspoloženje malih ljudi