Marko Tomaš

Lijepe stvari ne treba objašnjavati. U njima valja uživati. Bolje biti zaslijepljen ljepotom nadanja nego mržnjom iza koje stoje sumanute ideje o koje se ljudski rod sapliće cijelu svoju povijest. Ta se nada zajedno s putnicima ukrcavala u vagone jugoslavenskih željeznica. Zato je u njima uvijek bilo tijesno ali sigurno i toplo.

Proljetni umor. Ljetna žega. Jesenja melankolija. Zimska depresija. Vrijeme je da izmislimo peto godišnje doba

Smokva ima lud korijen i stvarno je teško zamisliti do kuda su sve dopirali pipci te žilave voćke

Nije li upravo podsjetnik na ljudsku destrukciju najstidnije moguće mjesto, upravo ono jedino koje treba prikriti

Naličje nas ne zanima. Zato je sve manje mjesta za istinsku ljubav i bilo kakvu humanu ideju

Mi više ništa ne ostavljamo iza sebe, kuda čovjek prođe tu ni trava više ne raste, a bez lijepih naslijeđa nestat će i priča a kad nestane priča više neće biti ni ljudi

Dok sam bio dječak vjerovao sam da se može otići i vratiti. Vjerovao sam čak i da se može pobjeći. Svi sanjaju o nekom velikom životnom bijegu a vozimo se uvijek na istoj na relaciji, između dvije velike nemogućnosti.

Iako uvijek na gomili, u gunguli, gužvi, okruženi drugima ljudi na Mediteranu su usamljeniji nego navodno distancirani sjevernjaci. Zato što pristaju na površne odnose. Zato što pristaju igrati uloge, glumiti svoj život po unaprijed zacrtanim pravilima uklapajući se u vjekovima stare stereotipe. Tu nema mjesta inovaciji u bilo kojem području ljudskog djelovanja. Zato je cijeli Mediteran skupa sa svojim življem nalik tromoj, pospanoj životinji koja ne uspijeva pratiti ostatak svijeta.

Proljetni umor. Ljetna žega. Jesenja melankolija. Zimska depresija. Vrijeme je da izmislimo peto godišnje doba. Neko spram kojeg se ljudi s Mediterana još nisu odredili

Čini mi se da nas ljeto svake godine napusti kao ljubavnik koji se preko noći iskrade iz kreveta i ode u nepoznatom pravcu ne ostavljajući ni oproštajnu poruku. Vraća se opet bez isprike a dočekujemo ga raširenih ruku