Kao i do sada, Cvijetićeva jezikotvornost jeste „prostor u kojem se [moja] odsutnost udomljuje, šćućurava i ušutkuje u predkriku” („Pusta Bosna”): poriv koji se ostvaruje na granici između mučne zanemelosti, između muka svojstvenog Benjaminovom anđelu istorije, i munkovskog krika koji žudi da napusti prostor slike/fikcije i prelije se na posmatrača/čitaoca, pozivajući na zajednički boravak u teskobi (ne)izrecivosti rata, u rečenicama koje osećaju duboki umor izazvan nužnošću sopstvenog postojanja, u rečima-mišićima, punim spazama.

Zorana Simić

„Noćna straža” je povratak na stare Cvijetićeve i cvijetićevske forme. Romani, koji su formalno bili vrlo kratki, oba kraća od jedva malo duže pripovijetke, u suštinskom su smislu bili dvije gotovo nepregledne epsko-lirske gromade. Nešto poput „Seoba” Miloša Crnjanskog, samo bez sretnog završetka. Ili bez ikakvog završetka. Zanimljivo je, međutim, da se i u „Noćnoj straži” nalaze, istina u komprimiranoj formi, iste takve, sasvim romaneskne, opsežne i nepregledne, sudbinske cjeline.

Miljenko Jergović

Kao što zemlja o kojoj piše nema parnjaka i ne podliježe uobičajenim pravilima, tako i njegov stil izmiče uvriježenim podjelama i klasifikacijama.

Očekivano, autor i ovdje s lakoćom propituje mogućnosti i širi granice jezika, stvarajući nove riječi, kao, primjerice, u tekstovima koji se bave „grobobolnom” i „kostoljubivom” zemljom ili kad govori o „palimpsestarini” za prelazak na drugu stranu papira. Da, s puno razloga moglo bi se reći kako se Cvijetić jezikom igra. No, ta igra nije čin neobuzdanog veselja, od nje čitatelja podilaze žmarci.

Svaka riječ nazubljena je oštrica koja duboko zasijeca i ostavlja ožiljke. Na svakom senzibilnom čitatelju, a na piscu, kladio bih se, još i više. Upravo stoga mu nitko ne bi smio zavidjeti na talentu.

Ivica Ivanišević

Darko Cvijetić

Livros

Impressões