Liz Moore

Sve su nas u životu štošta naučili: da radimo kako nam se kaže, da se sami zanimamo, da držimo jezik za zubima, da se izgubimo. Ali nikad da mirno sedimo i tri sata gledamo nešto sporo i apstraktno. Tu veštinu malo je ko od nas imao.

Ima nečeg vučjeg u tim muškarcima, niskog i zlog, nečeg predatorskog. Nema određenog tipa – ili ako i ima, suviše je razlika među njima da bi se uočio. Viđala sam muškarce sa decom na zadnjem sedištu kako se lagano provoze Kenzingtonskom avenijom.

Sve te uspomene već polako blede. Danas svaku od njih vrlo retko izvlačim, pa pažljivo vraćam u njenu fioku. Štedim ih. Čuvam. Svake godine bivaju sve tanje, bleđe, prolazna slast na jeziku