Stieg Larsson

Obojica muškaraca znala su da je osoba koja je stavila cvijet u okvir nosila rukavice tako da ne ostanu otisci prstiju ni na okviru ni na staklu. Znali su da je nemoguće pronaći pošiljatelja. Znali su da jc okvir moguće kupiti u dućanima fotoopremom ili papirnicama po cijelom svijetu. Jednostavno nije bilo nikakvih tragova koje bi bilo moguće slijediti. A poštanski žig se mijenjao; paket je najčešće bio poslan iz Stockholma, ali tri puta je bio poslan iz Londona, dva puta iz Pariza, dva puta iz Kopenhagena, jednom iz Madrida, jednom iz Bonna i jednom, što je bilo najneobičnije, iz Pensacole u SAD-u. Dok su svi drugi gradovi bili poznati glavni gradovi, Pensacola je bila toliko nepoznata da je inspektor bio prisiljen potražiti grad u atlasu.

Nakon što su se oprostili, osamdesetdvogodišnji je slavljenik dugo mirno sjedio i promatrao taj lijepi, ali beznačajni australski cvijet kojemu još uvijek nije znao imena. Tada je podigao glavu i pogledao zid iznad pisaćeg stola. Tamo su visjela četrdeset i tri prešana cvijeta uokvirena iza stakala, poredana u četiri reda po deset cvjetova u svakome, plus nezavršeni red s četiri slike. U gornjem redu nedostajala je jedna slika. Mjesto broj devet zjapilo je prazno. Desert Snow trebala bi biti fotografija broj četrdeset i četiri.

Prvi put dogodilo se nešto što je razbilo njegovo uobičajeno postupanje svih tih godina. Odjednom, i bez upozorenja, počeo je plakati.

Novinar Mikael Blomkvist iz časopisa Millennium osuđen je u četvrtak ujutro na tri mjeseca zatvora zbog krivokletstva industrijalca Hans-Erika Wennerstroma. U zapaženom članku, objavljenom ranije ove godine, o takozvanoj aferi Minos, Blomkvist je tvrdio da je Wennerstrom koristio državna sredstva koja su bila namijenjena za ulaganje u industriju u Poljskoj, za trgovinu oružjem. Mikaelu Blomkvistu dosuđeno je da mora platiti i 150.000 kruna odštete.

Armanskiju je bilo teško pomiriti se s time da je njegova istraživačka zvijezda blijeda i anoreksično mršava djevojka centimetar kratke kose i probušena nosa i obrve. Imala je dva centimetra dugu tetovažu ose na vratu, vijugavu tetovažu oko bicepsa lijeve ruke i još jednu oko gležnja. Kada je jednom prilikom bila odjevena u majicu na bretele, Armanskij je mogao konstatirati da ima i jednu veliku tetovažu na ramenu koja prikazuje zmaja. Bila je prirodno crvenokosa, ali se bojila u crno. Izgledala je kao da se upravo probudila nakon tjedan dana orgijanja sa skupinom metalaca.

Ali nije stvarno imala poremećaje u prehrani, u to je Armanskij bio uvjeren, naprotiv, činilo se da konzumira svu moguću lošu hranu. Jednostavno je bila rođena mršava, s tankim kostima zbog kojih je izgledala kao djevojčica, tankih udova i malih ruku i zglobova, a grudi su joj se jedva mogle nazreti pod odjećom. Imala je dvadeset i četiri godine, ali je izgledala kao da ima četrnaest.

Ispod šminke (ponekad je čak i nosila odbojan crni ruž) i tetovaža, i probušenog nosa i obrve, bila je… hmmm… privlačna. Na potpuno neshvatljiv način.

Zažalio je u istom trenutku kad je upoznao Lisbeth Salander.

Ne samo da bi je se moglo nazvati problematičnom - u njegovim je očima ona bila ilustracija tog pojma. Nije završila osnovnu školu, nikada nije zakoračila u srednju školu i nije imala nikakvo više obrazovanje.

Prvih je mjeseci radila puno radno vrijeme, dobro, gotovo puno radno vrijeme, i barem se tu i tamo znala pojaviti na poslu. Kuhala je kavu, išla po poštu i kopirala dokumente. Jedini je problem bio što je uopće nije diralo koje je normalno uredovno vrijeme i kakve su radne procedure.

Ali zato je imala velik talent za živciranje zaposlenika kompanije. Postala je poznata kao cura s dvije moždane postaje; jednu za disanje, a drugu za stajanje uspravno. Nikada nije pričala o sebi. Zaposlenici koji su pokušavali razgovarati s njom rijetko su dobivali neki odgovor, pa su brzo odustali. Pokušaj da se šalite s njom nikada nije padao na plodno tlo - ili bi promatrala šaljivdžiju velikim, bezizražajnim očima ili bi reagirala s očitom iritacijom.

Osim toga, pratile su je glasine da zna odjednom naglo promijeniti raspoloženje ako si umisli da joj se netko ruga, što nije bila potpuno nemoguća stvar u općenitim odnosima na radnom mjestu. Njen stav nije poticao ni na povjeravanje ni na prijateljstvo i ubrzo je postala čudno stvorenje koje se vuče uokolo po hodnicima Miltona kao mačka bez vlasnika. Smatrali su je potpuno beznadnom.

Nakon mjesec dana neprekidnih problema Armanskij ju je pozvao u svoj ured s namjerom da je otpusti. Nije ni obrvu podigla dok je pasivno i bez protestiranja slušala njegov izvještaj o svojim grijesima. Tek kada je rekao što je imao reći o tome kako ona nema pravi stav i upravo joj krenuo objašnjavati da bi možda bila dobra ideja da potraži neku drugu kompaniju koja bi mogla bolje iskoristiti njenu kompetenciju, prekinula ga je usred rečenice. Prvi je put progovorila a da se nije radilo samo o jednoj riječi.

“Ĉuj, ako hoćeš čuvara, onda možeš otići do burze i uzeti si nekoga. Ja mogu saznati što god hoćeš o kome god hoćeš, a ako ti nemaš veće koristi od mene nego da razvrstavam poštu, onda si idiot.”

Mikael Blomkvist rođen je 18. siječnja I960., dakle ima četrdeset i tri godine. Rođen je u Borlangeu, ali nikada tamo nije živio. Njegovi roditelji, Kurt i Anita Blomkvist, bili su trideset i pet godina stari kada su dobili dijete i sada su oboje pokojni. Otac mu je bio instalater strojeva i mnogo su se selili. Koliko sam saznala, majka mu nikada nije bila ništa drugo nego kućanica. Obitelj se preselila u Stockholm kada je Mikael krenuo u školu. Ima tri godine mlađu sestru koja se zove Annika i koja je odvjetnica. Ima čak i nekoliko ujaka i rođaka.

Još veći problem za Armanskija bio je taj što nije razumio vlastite osjećaje prema toj mladoj ženi. Bila je poput neugodnog svrbeža, odbojna, ali istovremeno privlačna. Nije tu bila riječ o seksualnoj privlačnosti, barem se Armanskiju nije tako činilo. Žene koje je obično pogledavao bile su plavokose i imale obline i pune usnice koje su mu raspirivale maštu, a osim toga, već je dvadeset godina bio oženjen Finkinjom po imenu Ritva, koja je čak i u srednjoj dobi itekako ispunjavala sve te uvjete. Nikada je nije prevario, no dobro, možda je došlo do nekoliko prilika koje bi njegova žena mogla krivo protumačiti da je znala za njih, ali brak je bio sretan i imao je dvije kćeri Salanderinih godina. Kako god bilo, nisu ga zanimale djevojke bez grudi koje izdaleka možeš zamijeniti za mršavog dečka. To nije bio njegov stil.

Ali svejedno se znao uhvatiti kako neprikladno sanjari o Lisbeth Salander i priznao je da mu nije sasvim svejedno kad je u njenoj blizini. No Armanskij je smatrao da se privlačnost sastojala u tome što mu je ona bila potpuno nepoznato biće. Isto je tako mogao biti zaljubljen u sliku grčke nimfe iz priča. Salander je predstavljala nestvaran život koji ga je fascinirao, ali u koji nije imao pristupa, i u koji mu je ona ionako zabranila pristup.

Jednom je prilikom Armanskij sjedio na terasi kafića na trgu u Gamla Stan, kada je tamo ušetala Lisbeth Salander i sjela za stol na suprotnoj strani. Bila je u društvu tri djevojke i jednog dečka, svi su bili slično odjeveni. Armanskij ju je radoznalo promatrao. Ĉinila se jednako rezervirana kao na poslu, ali jednom se čak skoro i nasmiješila nečemu što je djevojka s ljubičastom kosom pričala.

Armanskij se pitao kako bi Salander reagirala da on jednog dana dođe na posao sa zelenom kosom, potrganim trapericama i išaranom kožnatom jaknom s nitnama. Bi li ga prihvatila kao jednakovrijednoga? Možda. Ĉinilo se da prihvaća sve oko sebe sa stavom “to me se ne tiče”. Ali najvjerojatnije bi mu se samo podrugljivo nasmiješila.

Sjedila je okrenuta mu leđima i nijednom se nije okrenula, naizgled je bila potpuno nesvjesna da je on tamo. Osjećao se neobično uznemiren njezinom nazočnošću, i kada je nakon nekog vremena ustao kako bi se nezapaženo odšuljao odande, odjednom je okrenula glavu i pogledala ravno u njega, kao da je cijelo vrijeme bila svjesna da je tamo sjedio i imala ga na radaru.

Smijala se rijetko ili nikada. Armanskiju se ipak činilo da je s vremenom primijetio da se njen stav malo smekšao. Imala je, blago rečeno, suh smisao za humor, koji je ponekad bio povod za nakrivljen, ironičan smiješak.

Ponekad je Armanskija znao toliko isprovocirati taj nedostatak osjećaja da ju je želio zgrabiti i protresti i ugurati se pod njen oklop kako bi pridobio njeno prijateljstvo ili barem poštovanje.

Samo jednom prilikom, kada je radila za njega devet mjeseci, pokušao je raspraviti te osjećaje s njom. Bilo je to za vrijeme božične zabave u Milton Securityju jedne večeri u prosincu i on je, što je za njega bilo neobično, bio pijan. Ništa se neugodno nije dogodilo, samo joj je pokušao ispričati da mu je ustvari draga. Najviše od svega želio joj je objasniti da se osjeća zaštitnički prema njoj i da mu se može s povjerenjem obratiti ako treba pomoć u bilo čemu. Ĉak ju je i pokušao zagrliti. Naravno, samo prijateljski.

Oslobodila se njegova nespretnog zagrljaja i napustila zabavu. Nakon toga se nije pojavila na poslu i nije se javljala na mobitel. Draganu Armanskiju je njezino izbivanje bilo pravo mučenje, gotovo kao osobna kazna. Nije imao nikoga s kime bi mogao porazgovarati o svojim osjećajima, i prvi je put s užasavajućom jasnoćom shvatio kakvu razarajuću moć Lisbeth Salander ima nad njime.

Tri tjedna kasnije, kada je Armanskij jedne večeri u siječnju dokasna radio kako bi provjerio podatke u godišnjim poslovnim knjigama, Salander se vratila. Ušla je u njegov ured neprimjetno poput duha i odjednom je postao svjestan da stoji u tami pokraj vrata i promatra ga. Nije imao pojma koliko je dugo tamo stajala.

“Jesi za kavu?” pitala je. Zatvorila je vrata i pružila mu šalicu kave iz aparata u kantini. Bez riječi je prihvatio šalicu i osjetio olakšanje i strah kada je gurnula vrata nogom da se zatvore pa sjela u stolicu za posjetitelje i pogledala ga ravno u oči. Zatim je postavila zabranjeno pitanje na takav način da se odgovor nije mogao zaobići šalom ili izbjeći.

“Dragane, je 1’ se ti pališ na mene?”

Armanskij je sjedio kao paraliziran dok je očajnički pokušavao smisliti što da odgovori. Prvi mu je poriv bio da uvrijeđen sve porekne. A onda je vidio njen pogled i shvatio da mu je prvi put u životu postavila osobno pitanje.

Željela je razgovarati s njim i pitao se koliko je dugo skupljala hrabrost da mu postavi to pitanje. Polako je spustio kemijsku olovku i naslonio se u stolici. Konačno se opustio. “Zašto to misliš?” pitao je.

“Zbog načina na koji me gledaš i načina na koji me ne gledaš. I sve one prilike kada si htio ispružiti ruku i dodirnuti me, ali si se suzdržao.”

Odjednom joj se nasmiješio.

“Imam osjećaj da bi mi odgrizla ruku da sam stavio i prst na tebe.”

Ona se nije nasmiješila. Ĉekala je.

“Lisbeth, ja sam tvoj šef, i čak i ako me privlačiš, ne bih nikada ništa poduzeo u vezi s time.” I dalje je čekala.

“Medu nama - da, bilo je prilika kada sam osjećao da si mi privlačna. Ne mogu to objasniti, ali tako je. Iz nekog razloga koji ni sam ne razumijem, jako si mi draga. Ali ne palim se na tebe.”

“Dobro. Jer od toga neće nikada ništa biti.”

Armanskij se odjednom nasmijao. Salander mu je prvi put rekla nešto osobno, čak i ako je to bila najnegativnija stvar koju muškarac može čuti.

Lisbeth, jasno mi je da nisi zainteresirana za starca od pedeset i nešto godina.”

“Nisam zainteresirana za starca od pedeset i nešto godina koji je moj šef. Podigla je ruku. “Ĉekaj, pusti me da kažem. Ti si ponekad glup i iritantno birokratičan, ali si isto tako i zgodan muškarac i… i ja sam ponekad osjetila… Ali ti si moj šef i upoznala sam tvoju ženu i želim zadržati ovaj posao i najgluplje što bih mogla učiniti je da se spetljam s tobom.”

Armanskij je sjedio bez riječi i jedva da se usuđivao disati.

“Potpuno sam svjesna što si učinio za mene i nisam nezahvalna. Cijenim što si se stvarno pokazao većim čovjekom od svojih predrasuda i dao mi šansu da radim ovdje. Ali ne želim te imati za ljubavnika i nisi moj otac.”

Utihnula je. Nakon nekog vremena Armanskij je bespomoćno uzdahnuo. “A što ustvari hoćeš da ti budem?”

“Želim nastaviti raditi za tebe. Ako si ti za.”

Kimnuo je i nakon toga joj odgovorio što je iskrenije mogao. “Vrlo bih rado da radiš za mene. Ali isto tako želim da osjećaš neku vrstu prijateljstva i povjerenja prema meni.”

Kimnula je.

“Ti nisi osoba koja potiče prijateljstvo”, izgovorio je odjednom. Malo se namrštila, ali on je neumoljivo nastavio. “Shvatio sam da ne želiš da ti se itko miješa u život i ja ću pokušati ne činiti to. Ali, je li u redu da si mi i dalje draga?”

Salander je dugo razmišljala. Zatim je odgovorila time što je ustala, zaobišla stol i zagrlila ga. Ostao je potpuno zatečen. Tek kada ga je pustila, uhvatio ju je za ruku. “Možemo li biti prijatelji?” pitao je.

Kimnula je glavom jedanput.

Bio je to jedini put da je pokazala neku nježnost prema njemu i jedini put da ga je uopće dodirnula. Bio je to trenutak kojega se Armanskij sjećao s toplinom.