Fjodor M. Dostojevski

Aljoše tako je bio navikao da zove kneza Alekseja Petroviča. I zaista je to bio nadasve umiljat mladac ljepotan, slab i nervozan kao ženska, ali ujedno veseo i prostodušan, otvorene duše, sposobne za najplemenitije osjećaje, srca koje voli, koje je čestito i zahvalno, pa je postao kumirom u kući Ihmenjevih. Iako mu je bilo devetnaest godina, bio je još pravo

Pomamno sam ga promatrao, iako sam ga već često dotle viđao gledao sam mu u oči, kao da bi mi njegov pogled mogao odgonetnuti sve dvoumice, razjasniti mi čime je, kako ju je taj dječak mogao očarati, u njoj razbuditi takvu bezumnu ljubav toliku ljubav da zaboravlja na najprviju dužnost, da bez rasuđivanja žrtvuje sve što joj je dosad bilo nasvetija svetinja? Knez me uhvatio za obje ruke, krepko ih stisnuo, a pogled mi njegov, krotak i jasan, proniknuo u srce

Dovolјno sam obrazovan da ne budem sujeveran, ali sam ipak sujeveran