Bulaja naklada

Zublja sama
Nek od nje uči sjati. Djeva ta
Na crnom plaštu mrkle noći sja
Ko na uhu crne žene –
I nije vrijedan svijet krasote njene.
Uz druge djeve kao snježna, čista
Golubica u jatu vrana blista.
Kad ples se svrši, ja ću je potražit
I uz nju blagu divlju ćud razblažit.
Sad vidim, da je to mi prva ljubav,
Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.

Romeo. Nek ne miču se, dakle, ruke tvoje,
Dok ne uzmem, što mole usne moje.

(poljubi je)[41]

Sa usana mi sada grijeha nesta.

Julija. Na mojim ga, dakle, ostaviste.

Romeo. Ah, presladak je – vrati mi ga smjesta.

(poljubi je opet)

Julija. U poljupcima vrlo učeni ste.

pjesnici su vječno treptanje u svijetu

pjev mladića nečuven od ljudi
padne natrag
u njegovu ćutljivu samoću

Obrazi su moji blijedi
i moje misli nemoćno ko moje ruke vise

Mi tihi samostanci bez Boga
u našim bijelim pustim sobama
zaboravljamo život

Mi potonemo u crn ponor snova
i snivamo da svi smo davno pomrli

Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića

Za pjesmu moje ljubavi ona nema uho

Ja skrećem s ceste u šumu
i gledam kako moje ruke bivaju sve plavlje